Hrabar potez povukli su splitski GKM i kazalište Playdrama postavivši na scenu Teatrina predstavu "Zbunjoza" njemačkog autora Mariusa von Mayenburga. Suvremena antidrama napisana prije nekoliko godina pomalo je rizičan izbor, ali rizik se isplatio.
U režiji Ivana Plazibata, ova parodija drame, teatra i samoga života krcata transformacijama i glumačkim metamorfozama ostavlja dojam šašavog, ali ipak majstorski kontroliranog vrtuljka čiji ritam mora uhvatiti i publika, kako bi izbjegla morsku bolest.
Marius von Mayenburg u samom startu potresa klasične kazališne konvencije apsurdnom scenom u stanu bračnog para koji je zauzeo drugi par pa vlasnike uljudno i odlučno ispraća na ulicu.
Nakon toga, valja se prepustiti sve bizarnijim situacijama, i jezivima i komičnima, prelijevanju scena u kojima izvođači preuzimaju različite identitete. Pretakanje nije oštro ograničeno. Obično se s kratkim zakašnjenjem uočava da se zbiva nova situacija, čak i likovi - nipošto karakteri - koji su zadnji banuli na pozornicu dovlače ostatke prethodne pričice dok se ne usklade s ostalima - i onda se sve još jedanput rastače.
Repertoarni iskorak
Von Mayenburgov rukopis dosta nalikuje Ioncescovu, a mnogi u njemu prepoznaju natruhe Hitchcocka, Pirandella, Monty Pythona pa čak i Shakespearea nalazeći u "Zbunjozi" elemente "Sna ivanjske noći" - i svi su u pravu.
U komadu krcatom nonsensima koji baca u lice rukavicu svakom očekivanju logike i logičnih rješenja, kao u pravom teatru apsurda najbitniji je ipak dojam, odjek, osjećaj koji ostavlja: a taj je izmaknuto tlo pod nogama, nesigurnost i lagana vrtoglavica.
Apsurd je rezultat društvenih anomalija, a "Zbunjoza" je, premda na otkačen način, naznačila mnoge probleme današnjice - od otuđenja u obitelji do odnosa prema marginaliziranim društvenim skupinama i slijepom pokoravanju društvenim standardima i modi - makar ona uključivala i ispijanje gadnog koktela s prženom slaninom.
Mladi redatelj Ivan Plazibat, kome očito leži ovaj tip teatra, sjajno je orkestrirao ekipu od četvoro mladih glumaca, Nikšu Arčanina, Bojana Brajčića, Saru Ivelić i Anu Mariju Veselčić.
Njegova režija i njihova izvedba ne dozvoljava opuštanje. Iz praznih konverzacija smjesta uskaču u plesne točke, iza urnebesno smiješnih scena seksa s losom, paradiranja SS oficira i maškara na temu "nordijskih noći" od gladi pogiba azijatska čistačica i izvači se krvava glava iz kutije.
Mirno prihvaćanje ludosti
Igra je međutim veoma jasna, čista, to ozbiljnija što je scena luđa, a ovaj kontrast bolno ukazuje na činjenicu kako današnji čovjek mirno prihvaća ludosti koje ga okružuju.
Redatelj je točno istaknuo u "Zbunjozi" onu "donju notu" koju imaju parfemi i vina, a to je miris truleži, lajtmotiv koji se vuče čitavom izvedbom. Ipak, dozvolio je lagani odušak na samom kraju simboličnim rušenjem četvrtog zida i uovođenjem publike u proces stvaranja predstave: šalili smo se, poručuje, sve je ovo samo teatar, ali ni u njemu nije sve sjajno.
Šteta da se ova završna scena previše odužila, ali, Split je dobio novu, iznimno kvalitetnu predstavu, a GKM i PlayDrama načinili su još jedan zgodan iskorak u repertoaru. Zaslužni su za to svakako i scenograf Ozren Bakotić, kostimografkinja Ana Marin te skladatelj Tomislav Topić.