Premijerna predstava Gradskog kazališta mladih Split "Zakon Zagore" autora i redatelja Ivana Lea Leme završni je dio njegova triptiha o splitskim identitetima u kojoj začudni, raskošni, izmaštani, a opet razumljivi i stvarni nazovivlaški dijalekt ostavlja bez riječi.
Autor je zagrabio u široko razdoblje od "onoga" rata do danas. U ishodištu priče, zabačeno selo Vitrovinu i njegov drevni ritam i običaje već su rastresle ratne i poslijeratne promjene. Kada se još njegovi stanovnici spuste u Split, svjetlucav grad koji na pladnjevima nudi stare palače i nove tvornice, morat će u brzim, ludim skokovima preskočiti stoljeća i tražiti u sebi težište koje bježi na sve strane. Urođena žilavost, u gene upisan nagon za opstankom priskočit će u pomoć, ali transformacija je nemoguća bez dubokih ogrebotina, modrica, napuklih živaca i srdaca. Lemo je promišljeno izbjegao sve stereotipe, urbane legende i dosjetke o prvoj generaciji ljudi sa sela koji su sišli u grad. Njega zanima ljubav, zanima ga žena u svim fazama i stanjima, solidarnost žena, ženski ratovi i smiraji, cvat i starost.
Žene dominiraju
Stoga u ansamblu dominiraju glumice, šest Anđa, koje su i cure i matere i babe, te samo jedan Ante. On je impulsivan, ali se brže troši, podložniji je i slabiji je, ali je ujedno i prva ljubav koja grije i onda kada se krv ohladi. Žene pak traju. Te Lemine babe u crnom su svojevrsna parodija antičkoga kora. Lamentiraju i komentiraju, groteskne su i mudre, sve su nadživjele i preživjele. Redatelj ih veoma voli; već ranije dovodio ih je na scenu, a sada su ponovno uzele riječ. Točnije - slapove, brzace, pravu Nijagaru riječi.
Jezik zapanjuje bogatstvom i maštovitošću. Tekst predstave je i drama, i lirika, i ep, i bajka, i vic. Takvim se dijalektom ne govori ni u jednom selu u Zagori, katkad je novoskovan, ali potpuno razumljiv. Autor se igra i žonglira riječima, premeće ih i nadograđuje, ukrašava i podešava. Jezik je to za priče, za zimske noći uz ognjište, kojemu idealno kontrastiraju oštre upadice, odsječni komenatri i rugalačke opaske.
Tu i tamo nasluti se ishodište nekih izraza i fraza - možda su slični Brešanovim ili Raosovim, možda u njima odjekuje i Ivana Brlić Mažuranić. Ali, valja istaknuti i suptilno ublažavanje i prilagođavanje narativa onom gradskom, splitskom, kada se u gradu već uhvate korijeni.
Ante i Anđa stjecajem jedva mogućih okolnosti proživjet će svoju žarku romasu u vrtu Vile Dalmacije poput prvih ljudi u Edenu. Pojeli su neki egzotični halucinogeni kaktus - ili su samo bili mladi i zaljubljeni - i uronili jedno u drugo ostavivši otiske do smrti. Zna se što slijedi nakon izgona iz raja - rađanje, rad, u znoju lica svoga kruh svoj jedeš dokle se u zemlju ne vratiš.
U tome ima ljepote i tuge. Redatelj je ukomponirao u priču i samoharno majčinstvo, rad u "Jugoplastici", žensku kolegijalnost, hvatanje u korak s novim vremenom - od trajnih ondulacija i kupovine prvih auta - sve do pametnih teleona koje prilagodljive babe u devedesetima nose u traveršama. Dakako, priča je na granici mogućeg pa zalazi i preko te granice, a ipak je drže drevni i realni temelji - žena, zemlja i ljubav.
Jasno i čitko
Redateljska kompozicija "Zakona Zagore" juri kao brzi vlak i zahtijeva savršenu uigranost, nebrojene izmjene kostima - jer svi akteri nastupaju i u sporednim ulogama - ali Lemo zna u kojem trenutku treba prikočiti i rasteretiti scensku gužvu. Izvedba je gusta i slojevita, ali jasna i čitljiva. Čitavom ansamblu treba čestitati na sugestivnoj glumi i odličnoj dikciji. Lidija Florijan, kojoj pripada prolog i završna riječ, moćno je dočarala težinu godina, muku potisnutog i konačno iscjeljenje. Ivana Gudelj donosi svježinu i lakoću prve mladosti, Andrea Mladinić zadobila je oštrinu i izravnost u fazi osamostaljenja, a Nada Kovačević predstavlja tradiciju i tvrdu pučku odsječnost. Ana Gruica Uglešić (kojoj pripadaju zasluge za dramaturšku suradnju i scenski pokret) oslikala je fazu rastaka, odbacivanja i ponovnog ustajanja, uz mnogo duhovitih poteza.
Treba izdvojiti Miju Vladović i njezin vrhunski izveden, ujedno lirski i šašav monolog o tijelu koje puca od strasti. Ante, blaženi među ženama, je Matija Grabić, dominantan, točan u gesti i izričaju. Scenografija Vesne Režić veselo se poigrava simbolima svodeći ih katkad na običan plakat ili igračku, a kostimi Marka Marosiuka podcrtavaju transformacije likova. Posebno su uspjele bapske nošnje i odjeća iz sedamdesetih. Ivan Leo Lemo zna i dirnuti i još više, nasmijati publiku, jer, unatoč melodramatici, ovo je sjajna, originalna komedija. Nakon koje ostaje i svijest o tome koliko nam se izričaj sužava i jezik osiromašuje.