StoryEditor
Kultura17. HRFF

Zatvaranje 'Europe' je dosad najdrastičniji primjer političkog intervencionizma u kulturi u Hrvatskoj, tvrdi Petar Milat, direktor Human Rights Film Festivala

3. prosinca 2019. - 23:21
petar_milat2-281119

Filmsko-festivalska sezona u Hrvatskoj sad već tradicionalno završava HRFF-om koji je malo pomalo postajao sve veći pod vodstvom direktora Petra Milata. Human Rights Film Festival obično trijumfalno zaključi godinu i donese pregršt politički i aktivistički intoniranih ostvarenja, ali i i art uradaka s Cannesa, Venecije, Berlina...

Takvo je i ovogodišnje 17. izdanje HRFF-a. Dva se filma s HRFF-a natječu za EU Oscara ("Portret djevojke koja izgara" Céline Sciamma, makedonski dokumentarac "Medena zemlja"), tu su novi projekti Pedra Coste ("Vitalina Varela"), Sergeja Loznice ("Državni pogreb")..., ali i kontroverzna "Obojena ptica" Václava Marhoula zbog čije su šokantnosti gledatelji napuštali kinodvoranu na premijeri u Veneciji.

Niste samo direktor, već i selektor festivala. Koliko se te dvije funkcije slažu? I što je teže obavljati, direkciju ili selekciju?
- Što se našeg festivala tiče, nekako smo uvijek te dvije funkcije imali ujedinjene u jednoj osobi, od Ivana Ramljaka na samim počecima preko Vanje Kaluđerčić do danas. Prvenstveno radi obujma HRFF-a koji u hrvatskim okvirima spada u srednje velike festivale, gdje strože razdvajanje različitih funcija nije baš tako jednostavno i naprosto nije oportuno.

No, da na vaše pitanje odgovorim nešto općenitije, u smislu u kojoj se mjeri slažu administrativni i kreativni imperativi u organizaciji jednog festivala, moram reći da su iz vlastitog iskustva meni obje funkcije jednako kreativne, i to ne samo zbog činjenice da u našim okolnostima svaku kunu trebate prevrnuti par puta.

Istaknuo bih da smo posljednjih godina kako je rastao ugled HRFF-a također dobili i ko-selektore u vidu filmske zajednice, bilo lokalno ili u široj regiji, koja nas dosta podržava i pokatkad provocira svojim očekivanjima, sugestijama i reakcijama.

Koliko vam znači kad neki unaprijed odabrani film s nekog jakog festivala u međuvremenu dobije neku važnu nominaciju, kao npr. "Portret djevojke koja izgara"? Koliko je to stvar sreće, a koliko i njuha?
- Bez obzira na veličinu ili žanrovsku orijentaciju, festivali u Hrvatskoj u osnovi filmove odabiru u trenutku kad su prošli neki broj važnijih svjetskih festivala, pa bih time relativirao i naš vlastiti "njuh". Ma koliko god, primjerice, bio zadovoljan da je HTV nedavno (konačno) po prvi put emitirao film Lava Diaza, filipinskog redatelja koji je svojevrsna maskota i metafora za Human Rights.

Ili da smo 2018. bili jedan od rijetkih festivala između Beča i Tokija koji je prikazao 14-satni "Cvijet" Mariana Llinása, čiji će značaj tek dobijati na važnosti. Sve je to divno i podilazi nekom osobnom narcizmu, ali popravo smo zadovoljni kad neka određena društvena tema ili autorska poetika počne imati odjeka izvan očekivanog ili uobičajenog kruga ljudi koji ionako prate slične stvari.

Provocirati kratke spojeve između različitih publika i očekivanja, to nam je zanimljivo! S time da nikad baš ne možete kontrolirati takve situacije jer one ovise o drugima i o nekom širem kontekstu, pa je sreća iz vašeg pitanja prije drskost jer znate da ćete u najvećem broju slučajeva ići protiv uvriježenih ukusa i stavova. A što se tiče "Portreta djevojke koja izgara", to je tako važan i dobar film koji bi i u slučaju da samo njega prikazujete, opravdao da se nešto naziva festivalom!

Očekujete li "vencijanske" reakcije na projekciji "Obojene ptice"? Je li hrvatska kritika i publika izdržljivija?
- Da “Obojena ptica” nije remek-djelo, “venecijanske reakcije” bi bilo najjednostavnije pripisati marketinškom triku. Ili da se možda radi o publici koja nikad nije gledala “Rođene ubojice”, koji je u toj istoj Veneciji pobijedio 1994. bez histerije na projekciji. Ili danas kanonsku Kubrickovu “Paklenu naranču”. Ili Gibsonovu “Pasiju”...

O nasljeđu i bogatstvu daleko mučnijih filmova koji su zaštitni znak europskog kina u rasponu od Pasolinija do talijanskog giallo-žanra da se niti ne govori. “Posljednji tango u Parizu” se svako toliko prikazuje čak i na Hrvatskoj televiziji, kao i “Noćni portir” Liliane Cavani...

“Obojena ptica” jest težak i na trenutke mučan film, ali takva je tema. I “Schindlerova lista” je mučan film. “Shoah” nedavno preminulog Claudea Lanzmanna je na mnogo načina i mučniji. Holokaust je mučna, teška i nikada dovoljno ponovljena tema. A s rastom neonacističkih, nacionalističkih i fašističkih tendencija diljem Europe postaje samo još važnije ispričati je još jednom.

Marhoul je u najboljoj maniri češke, ali i poljske filmske tradicije učinio upravo to: ispričao jednu dječju sudbinu iz vremena Holokausta, bez uljepšavanja i bez dotjerivanja, bez pretjerivanja i bez bespotrebnog patosa. Ako je to toliko mučno da “tjera” na izlazak iz kina – problem je mnogo, mnogo dublje u društvu.

Osim tog filma, kontroverzu bi, na konto imena u naslovu, omogao izazvati i dokumentarac "Suđenje Ratku Mladiću" koji kronicira rad haškog tužiteljstva i Mladićeve obrane. Film potpisuju Rob Miller i Henry Singer. Odakle njihova zanimacija za ovu temu, znate li?
- Moram priznati da ne znam da li su se autori za temu suđenja Ratku Mladiću zainteresirali iz nekog drugog razloga pored onog da se jednostavno radi o važnoj i novinarski gledajući snažnoj temi. Kako tome već bilo, Miller i Singer su napravili vrlo korektan i zanimljiv film.

Što se mogućih kontroverzi tiče, one bi u Hrvatskoj mogle više ići u smjeru da film nije dovoljno široko ili konkretno zahvatio povijesni kontekst gdje nadrigla vojničina tipa Mladić postaje narodni heroj, i da je film prvenstveno fokusiran na dešavanja u Bosni i Hercegovini. No, riječ je ipak o informativnom dokumentarcu koji uspjeva dočarati kako je teklo samo haško suđenje i već zbog toga nam je taj naslov bio zanimljiv.

Jedna od važnih tema HRFF-a je i europski neonacizam, a koje se dodiruje dokumentarac “Stieg Larsson - čovjek koji se igrao vatrom” o novinarskim danima slavnog pisca kad je istraživao neonaciste...
- Za najveći broj čitatelja Larssonove ”Millenium” trilogije vjerojatno će informacija da je on bio gorljivi antifašist, kojemu je borba protiv desnog ekstremizma predstavljala bitnu, možda čak i najvažniju životnu okosnicu a kako to sugerira ovaj dokumentarac, biti iznenađujuća.

Nama je, pak, od posebnog interesa bilo da film detaljno predstavlja tvrdoglavu borbu jednog pojedinca i relativno malih grupa aktivista koji širu zajednicu ustrajno upozoravaju pred nastupajućom opasnosti desnog autoritarizma, ali da ih se često doživljava s nerazumijevanjem, kao da su neki fanatični redikuli opsjednuti nepostojećim utvarama.

Kako iz aktivističke HRFF optike komentirate aktualni štrajk prosvjetara kao rijetki oblik masovnog aktivizma u Hrvatskoj? Je li to dobar materijal za (dokumentarni) film?
- Igrom slučaja sam posljednjih mjeseca bio van Hrvatske, pa sam štrajk manjeviše percipirao preko društvenih mreža. Kao aktivist iz civilnodruštvenih krugova "buđenje" sindikata doživljavam kao važnu činjenicu, jer oni već pukom prijetnjom brojnošću svog članstva i pritiskom koji iz toga proizlazi mogu odlučujuće pritisnuti političke elite. Brojnost je ujedno i raznorodnost, i tu vidim potencijal za film koji bi detektirao sve različitosti, pa i kontradiktornosti tako široke (narodne) fronte.

A slučaj kina "Europa" u kojem se do ove godine održavao i HRFF?
- Zatvaranje "Europe" u Zagrebu je dosad najdrastičniji primjer političkog intervencionizma u kulturi u Hrvatskoj, ali, nažalost, samo jedan u nizu činova obesmišljavanja kulturne proizvodnje u ovoj zemlji. Razrješenje tog stanja, doduše, više nije pitanje kulture već konkretnog političkog angažmana, odluka i izbora.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. srpanj 2022 19:27