‘Sjeme svete smokve‘: Čehov u Teheranu

Ficus religiosa je drvo s neobičnim životnim ciklusom. Njegovo sjeme u ptičjem izmetu pada na drugo drveće. Korijenje se širi u zraku i raste prema dolje. Onda se grane omotaju oko drveta domaćina i uguše ga. Konačno, sveta smokva stoji sama... Prolog filma “Sjeme svete smokve” (“Dane-ye anjir-e ma’abed”/”The Seed Of The Sacred Fig”) metaforički naznačava da će se režiser i scenarist Mohammad Rasoulof baviti gušenjem/represijom malog čovjeka od strane teokratskog režima iranske države.

Osvajač Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2020. za film “There Is No Evil”, Rasoulof je i sam pao kao žrtva toga “gušenja”, baš poput Jafara Panahija. Radi se o još jednom redatelju-disidentu kojemu je određena zatvorska kazna i zabrana snimanja nakon što su njegovi filmovi razjarili iranske vlasti.

Ipak, Rasoulof je, kao i Panahi, nastavio potajice snimati filmove u Iranu i “Sjeme svete smokve” plod je njegova snimanja u tajnosti. Veliki pothvat ispao je još veći kad je Rasoulof pobjegao iz Irana u Njemačku da tamo montira film. Zbog svega toga, “The Seed Of The Sacred Fig” je njemački, a ne iranski kandidat za Oscara 2025. u kategoriji međunarodnog filma.

“Sjeme svete smokve” nameće se kao ponajveći favorit za nominaciju/osvajanje zlatnog kipića uz “Emiliju Perez” kao francuskog kandidata i Rasoulof bi možda mogao krenuti tragom iranskog vršnjaka i dvostrukog oskarovca Asghara Farhadija (“Nader i Simin se rastaju”, “Trgovački putnik”) nakon što je osvojio specijalnu nagradu žirija u Cannesu i, navodno, bio blizu osvajanja Zlatne palme koju je na kraju osvojila “Anora”. Dobio Oscara ili ne, Rasoulof već slijedi Farhadijeve korake kao njegov dostojni nasljednik ili pandan.

“The Seed Of The Sacred Fig” stilski izgleda kao djelo Farhadija s obzirom da Rasoulof farhadijevski izvrsno spaja osobno i društveno u filmu nijansiranih, minuciozno profiliranih likova koji nevidljivim nitima povezuje obiteljsku, psihološku i političku dramu, neuvijeno kritizirajući represivni državni aparat i polagano eskalirajući u tenzični triler, gotovo i “shiningovski” horor, s potjerom na autocesti tijekom epskog, 166-minutnog trajanja u stilu Nurija Bilgea Ceylana (“Zimski san”, “Drvo divlje kruške”, “Suha trava”).

No “Sjeme svete smokve” djeluje autentičnije od Farhadijevih filmova zbog Rasoulofove disidentske situacije i dokumentarističkih snimki protesta i nemira na ulicama Teherana pod sloganom “Žene! Život! Sloboda!” u povodu smrti 22-godišnje Mahse Amini nedugo poslije njezina uhićenja zbog odbijanja nošenja “hijaba”.

Nakon prologa o svetoj smokvi, prvi čehovljevski kadar filma sugerira triler. Vidimo metke, njih osam. Jedna ruka baca metke na stol, a druga ih pokupi i zatim potpiše neki dokument. Ubrzo doznajemo da je to Iman (Missagh Zareh) koji je, friško postavljen za istražnog suca, dobio pištolj za samoobranu od prosvjednika.

Iman putuje s posla kući i Rasoulof impresivno oslikava njegovo putovanje kad noć zamijeni dan, dajući dašak ceylanovske metafizike (“Bilo jednom u Anatoliji”) kadrovima farova automobila kako razgrnjuju mrkli mrak. Posao donosi lagodniji život u vidu trosobnog stana, ali i ekstra stres zbog moralnih kompromisa, što se reflektira na njegov odnos sa suprugom Najmeh (Soheila Golestani) i kćerkama Rezvan i Sanom (Mahsa Rostami, Setareh Maleki).

Sve se to odvija istovremeno sa (stvarnim) prosvjedima koje Imanove kćeri simpatiziraju, propitujući “Božji zakon”. Tenzije polako ključaju u obitelji s kulminacijom u misterioznom nestanku Imanova pištolja (on bi mogao završiti u zatvoru ako ga ne nađe).

Otac je sve rastrojeniji i paranoidniji kako mora potpisivati smrtne optužnice za režim i služi kao njegov izvršnik na “samo nekoliko koraka od sudačke fotelje” (prethodnik je dobio otkaz jer je to odbio napraviti). Kćerke koje su “odrasle, imaju ideje, pitanja” sve su buntovnije i feministički nastrojenije protiv parijarhata i tradicionalnih vrijednosti, posebice nakon što Rezvaninu prijateljicu s faksa Sadaf (Niousha Akhshi) na prosvjedima policija napuca sačmom u lice.

Scena kad Najmeh pruža medicinsku skrb Sadafi i pincetom vadi sačmu iz njezina lica u “slow motionu” spada među najupečatljivije ove godine. Prizor crne sačme i crvene krvi u bijelom umivaoniku zasijeca se u sjećanje. Sačma pada po umivaoniku poput metaka po stolu u uvodnoj sceni filma i čehovljevski motiv je sve bliži konačnom uprizorenju.