Uoči novog, 21. izdanja Split Film Festival je od četvrtka do nedjelje u kinu "Bačvice" ponudio četiri najbolja filma s prošlogodišnjeg izdanja.
"Rika" mi je pobjegla, ali uspio sam pogledati dokumentarac o Reineru Werneru Fassbinderu i "Sobaricu Lynn".
Iako je na oba filma bilo samo po dvadesetak gledatelja (optimistično sam se nadao da će na njemačkog klasika doći barem djelić ljubitelja "Lili Marlen", a na hvaljenu sobaricu koja se zavlači pod krevete barem dio brojnih splitskih sobarica), uvjeti za projekciju bili su daleko od dobrih.
Ne mislim naravno na neponovljivo zvjezdano nebo nad nama i neuobičajeno tihe Bačvice pod nama, nego na uvjete projekcije. Konkretno na dokumentarac o velikom njemačkom redatelju komplicirane biografije sa zakašnjenjem su došle i četiri gledateljice u ranim dvadesetima.
Možda su tražile Pokemone?!
No, one se nisu zamarale nijansama redateljeve biografije, nego su ležerno konverzirale kao da su na Rivi, prebirući po mobiteljima. Možda su samo tražile Pokemone? Ipak su, srećom, nakon 15 minuta napustile projekciju. Zašto su uopće plaćale kartu? Imaju vezu ili hrpu kuna?
Ne znam, ali nakon njihova odlaska uvjeti za gledanje bili su znatno bolji, zaboravilo se povremeno ping-pong ubrzavanje titlova.
No, na projekciji u subotu, na nesretnoj "Sobarici Lynn", jednoj gledateljici je na dnu velike torbe zvonio mobitel, a kad ga je konačno našla, mirno je nastavila priču kao da je pred televizorom.
Srećom, bio je početak pa sam pobjegao što je dalje moguće. Osim toga, hrvatski titlovi su u zadnjoj trećini filma potpuno nestali (srećom, engleski su bili tu), a nitko se nije puno ni trudio da ih vrati niti je itko zviždao operateru.
Žal za barbom s lampadinom
Naravno da nitko nije naznačio da neće biti hrvatskih titlova, niti da se itko zbog toga ispričao.
Koja je pouka ovih priča? Prva, da bi organizatori za 25 kuna trebali ponuditi barem dobru kvalitetu projekcija. Druga, da Splićani ne dolaze u lijepo ljetno kino "Bačvice" ni na dobre filmove pa kad ono zbog rentabilnosti počne prenositi nogometne utakmice, Otvoreno i Dnevnik 3, da bi postalo diskoklub, onda će plakati kako je to tužno.
Treće, da se u kinu ponaša preslobodno, priča kao da si na štekatu te da se jede od kokica do piletine. Kad sam bio tinejdžer, znalo se kriomice i zapaliti u kinu, a najslađe je bilo pokušati ispasti duhovit u mrčini.
Ali često bi došao zaposlenik s lampadinom, u kinu JNA i vojnik, pa bi pušač ili sit-down komičar često znao mekoću stolice zamijeniti tvrdoćom đona, uz opasnost trajnog izgona. Danas nema nikoga da vam smeta, priča se u neograničenoj tarifi, puši, jede, podriguje, bljucka. Dok nas gašenje ne rastavi.