StoryEditor
KulturaIDEMO U KINO!

Renato Baretić: U kinu sam proveo stoput više vremena negoli u crkvama, a nije da ne zalazim u crkve

24. studenog 2019. - 13:31

Renato Baretić je filmofil. Doznali smo to u intervjuu s njim kad je birao film u splitskoj "Kinoteci" umjesto Đele Hadžiselimovića ("Dan ludila"). Godinu i pol dana kasnije, Baretić je opet vezan za "Kinoteku", ovaj put kao pisac.

Knjižica "Idemo u kino!" je Baretićevo ljubavno pisamce magiji kinematografije i ritualu, tj. doživljaju gledanja filma na velikom ekranu. Popularni prikaz filma iz Baretićeva pera je kao stvoren za mlađe gledatelje koji tek trebaju postati kinofili, ali i podsjetnik starijima zašto su to već postali.

- Pisanje je započelo nakon poziva Tamare Visković i Vlade Ercegovića. Osmislili su edukativni projekt s ciljem privlačenja mladih na gledanje filma onako kako ga najviše i valja gledati, u kinu, a vjerojatno su i načuli da ja posljednjih godina gotovo isključivo pišem po narudžbi, "po kućama, iz vlastitog i donesenog materijala".

Iz prve smo se razumjeli i knjižica je ubrzo napisana. Naplatio sam samo ruke, ništa materijal – otkriva nam Baretić.

Kome točno knjižica govori "Idemo u kino!"? Tko je ciljana publika?

- Ciljana su publika osnovnoškolci, klinci koji su već s majčinim mlijekom usisali vještinu baratanja "touchscreenovima" i gibanja po internetu, oni koji filmove uglavnom gledaju na malim, manjim i najmanjim ekranima.

Ako ih uopće gledaju. Naime, predugi su im i zahtijevaju previše koncentracije, skoro kao, božemeprosti, knjige.

Koliko su se film i kino promijenili od vašeg prvog susreta s njima ("Knjiga o džungli") do danas?

- Mnogo. U vrijeme mog djetinjstva i rane mladosti odlazak u kino je bio svojevrsni ritual – isprva s roditeljima ili bakom, a kasnije s ekipom iz razreda ili kvarta.

To se dogovaralo danima ranije, pazilo se i na odabir odjeće, bez obzira na mrak u dvorani. Danas je odlazak u kino jako često tek završetak popodneva provedenog u šoping centru. A i suvremeni se filmovi, rekao bih, formom i sadržajem tome sve više prilagođuju.

Tada vam je otac rekao da u kinu moraš biti tiši nego u crkvi. Je li kino postalo vaša crkva?

- Skrušeno priznajem, u kinima sam dosad proveo barem stoput više vremena nego u crkvama i inim bogomoljama. A nije da ne zalazim u crkve.

U knjižici u par navrata spominjete kako bi se neki vremenski putnik od prije 50 godina osjećao danas da vidi kino i filmove. Što bi rekao mali Renato da nakon animirane "Knjige o džungli" vidi npr. igranu verziju ili neki takav blockbuster u nekom modernom multipleksu?

- Rekao bi, prvo, da su te kokice s maslacem potpuno bezukusne. Bio bi, dakako, fasciniran zvukom. Čudio bi se količini i glasnoći reklama prije početka projekcije. Ne bi mu bilo jasno, ako se pri izlasku osvrne, zašto ljudi za sobom ostavljaju toliko smeća po podu, u crkvi to nikad ne rade. Ni u kazalištu. Ni u školi. Ni kod kuće. Ali, sigurno bi bio još više fasciniran i doživotno zaražen, "navučen" na kino.

Je li mladi Renato vodio svoj kinodnevnik s informacijama o filmu pogledanom u kinu, što predlaže i mladim čitateljima, toliko da knjižica nudi par praznih stranica baš za takve bilješke?

- Ne, nisam to nikad radio, zapisivao sam samo dojmove o knjigama. A i to neredovito. Prije dvadesetak godina, međutim, upoznao sam čovjeka koji je imao tucet bilježnica s bilješkama o filmovima koje je pogledao u životu i osjetio sam silnu zavist.

Zašto ja to, dovraga, nikad nisam radio?! U "Idemo u kino!" zato sam među završne preporuke stavio i onu o dnevniku gledanja filmova: uzmite bilježnicu i upisujte osnovne podatke i sve svoje dojmove, čak i one najbanalnije!

Jednog dana, pogotovo ako bilježnica ima tvrde korice, naći ćete je u nekom podrumu ili na šufitu, i bit će vam jedna od najdražih uspomena na djetinjstvo. A taj dodatak knjižici, poticajne stranice za započinjanje takvog dnevnika, to je urednička ideja Vlade Ercegovića, nažalost nije moja.

Kako bi se po vama mlađa publika iz multipleksa mogla namamiti u "Kinoteku", gdje ih knjižicom i pozivate? Koliko klinci, da tako kažemo, trebaju pojesti slatkoga (blockbusteri) da bi kušali špinat (art filmovi)?

- Nemam recept, ali vjerujem da bi tu dosta mogli napraviti roditelji i nastavnici. Obitelj i škola trebali bi služiti širenju spektra dječje znatiželje, ne sužavanju. Uspiju li u tome, sve će krenuti samo od sebe.

"Kinotečni" klasici doći će na red kasnije, pa i sâm sam u zagrebačku "Kinoteku" prvi put ušao tek negdje s 18-19 godina. A "Zlatna vrata" imaju odličan koncept: na njihovu repertoaru redovito se nađu i premijerni naslovi, oni mogu privući klince i zainteresirati ih za to čega još ima u tom kinu gdje se ne prodaju kokice i ne puštaju agresivne reklame.

Mladima objašnjavate da je gledanje filma na TV-u ili računalu, kamoli mobitelu, nalik razvodnjenom mlijeku u usporedbi s gledanjem u kinu? "Uopće ne sumnjaj, u kinu će ti se film svidjeti još više", poručujete...

- Kupnjom ulaznice obvezali ste se da ćete sat i pol ili dva mirno i koncentrirano, u mraku, bez pauziranja i premotavanja, bez protezanja i razgibavanja, pratiti priču iza koje stoji trud stotine ljudi.

Nećete glasno komentirati, nećete zapaliti cigaretu, nećete se javljati na mobitel niti ikome telefonirati, čak ćete i odlazak na WC, ako vas potjera, odlagati do krajnjih granica izdržljivosti. I bit ćete u društvu nepoznatih ljudi koji su došli s jednakom namjerom. Gledanje filma u kinu, ukratko, traži daleko više pažnje, posvećenosti i koncentracije od gledanja kod kuće, u autobusu ili kafiću.

Govoreći o TV-u i računalu (televizija, "streaming"...), vi otvoreno stajete na stranu filma i kina i ne sumnjate u njihovu vječnost. "Svako malo netko je filmu i kinu prorekao skoru propast, ali takva su ih zloguka proročanstva samo ojačavala", pišete...

- Hm, pa knjižica je od mene i naručena baš kao svojevrsni mamac za odgajanje novih naraštaja kinopublike.

Da nisam toliko afirmativno pisao upravo o kinu kao važnoj kulturnoj i formativnoj ustanovi, naručitelji bi me vjerojatno poslali dovraga…

Sad malo ozbiljnije: filmove, naravno, treba gledati na svakom dostupnom mediju, kroz svaki mogući kanal, ali uvijek će biti dovoljno ljudi koji to najviše vole u velikoj zamračenoj prostoriji, na velikom platnu, okruženi neznancima i neznankama koji su u tu prostoriju ušli s identičnim ciljem. Uvijek će biti filmova koji se snimaju prvenstveno radi prikazivanja na velikom ekranu, kao i publike koja ih najprije želi gledati baš tako.

Vidimo se u kinu?

- Nas dvojica? Pa vjerojatno i ne, budući da vi sve novo što se pojavi pogledate i prije no što krene u redovno prikazivanje. Ali, nije toliko važno hoćemo li se tamo vidjeti, bitno je da – idemo u kino.

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 02:52