StoryEditor
Ostalodok oružje miruje

Haljine, vjenčanice i zlatovezi, koji i nakon više od sto godina izazivaju divljenje, na slavljeničkoj ‘ženskoj‘ izložbi u Etnografskom muzeju Split

23. rujna 2020. - 08:07
Kustosice i djelatnice muzeja, Tanja Ban, Ivana Vuković, Ida Jakšić i Maja Alujević, odabrale su izloške iz fundusa, koji sadrži više od 20 tisuća predmetaBožidar Vukičević/HANZA MEDIA

Još sredinom ljeta u Etnografskom muzeju postavljena je izložba nazvana "110 bisera Etnografskog muzeja Split" kojom je obilježena 110. godišnjica osnutka ustanove.

Najstariji etnografski muzej u Hrvatskoj rođendansku je izložbu otvorio tiho, bez uzvanika, kako bi se izbjeglo okupljanje većeg broja ljudi, ali postav ostaje izložen do daljnjega i vrijedi ga pogledati.

Jer, to je izložba za maštanje i sanjarenje. Gužve nema, naiđu još poneki postsezonski turisti, međutim, posjetitelj u širokom izložbenom prostoru u prizemlju može se mirne duše zabaviti nagađanjima: kako je izgledala žena koja je nosila divnu livanjsku svilenu haljinu u 18. stoljeću, je li bila sretna, je li sadila zumbule i jasmin u bašti i pila kahvu uz šadrvan? Što se nosilo u posudama za ručak težacima u polje? Kako su se fine košulje glačale teškim željeznim glačalom?

Ona Vrličanka koja je nosila okrugli kovrljak na glavi i u njega dugačkim iglama zabadala maramu, je li uredno iščešljavala dugu kosu ili bi je malo nad čelom navlažila, i zagladila češljem dva, tri puta? Jer i tako su se žene snalazile u žurbi kada je, recimo, trebalo nositi ručak težacima. Za čije se vjenčanje vadio srebrni beštek?

Obljetnička izložba, vidi se na prvu, ima jaku žensku notu. Izvađeno je iz fundusa, doduše, i nešto kubura, jatagana, lula i kamiša, ali veći dio ratničkog arsenala i muške opreme naći će se dogodine na planiranoj izložbi oružja.

image
Haljina (anterija) iz Livna, navodno iz obitelji znamenitog vojnog zapovjednika Ibrahim-beg Firdusa, i danas privlači pažnju

Ovu izložbu priredile su mahom kustosice – Ida Jakšić, Maja Alujević, Ivana Vuković, Sanja Ivančić i Branka Vojnović Traživuk. Odabrale su izloške iz fundusa, koji sadrži više od dvadeset tisuća predmeta raspoređenih u 23 zbirke.
Ideja ravnatelja Etnografskog muzeja dr. Silvija Braice bila je da se naglasak stavi na sakupljačku djelatnost ustanove koja je i bila poticaj njezina osnutka daleke 1910. godine iz zbirke Obrtne škole.

– Uz promjenjivu dinamiku, ta je djelatnost svojevrsna konstanta u radu muzeja od njegova osnutka pa sve do današnjih dana. Premda su se predmeti u počecima uglavnom sakupljali prema njihovim estetskim vrijednostima – osnivač, inženjer Kamilo Tončić često ih je birao prema kriterijima likovnjaka – danas u njima iščitavamo slojevita kulturna značenja.

VJENČANE TOALETE

Također, svaka je akvizicija priča za sebe. Kroz nju doznajemo ne samo o predmetima, njegovim izrađivačima i korisnicima, kontekstu prije muzejskog života, nego analizom fundusa možemo iščitavati i interpretirati neke šire okolnosti vremena – kaže ravnatelj.

Izložba nema istaknuto autorstvo. Kustosice su imale zadatak i slobodu da na temelju samostalno odabranog kriterija izdvoje nekoliko predmeta zbirke koju vode te njihovu interpretaciju ponude na izložbi. Koncept nije homogen, što je rezultiralo šarolikošću odabranih predmeta i razigranošću postava.

Ipak, uz malo mašte, daju se naslutiti slike i ugođaji. Recimo, iz zbirke kućnih predmeta odabrat ćemo škrinju i iz nje izvući čipkanu košulju. Zima je, a devetnaesto je stoljeće. Teški šumpreš od mjedi, nazvan "šumpreš na dušu", treba "aktivirati" prije upotrebe. Takva glačala imala su otvor sa stražnje strane u koji se umetala "duša", odnosno, na vatri dobro ugrijan željezni uložak. Bio je, objašnjavaju u muzeju, nepraktičan i težak, a opet su se njime do kraja 19. stoljeća uspješno glačale najfinije tkanine i ukrasi na njima. Dok se grije "duša" pegle, i dok se čeka, do nogu se može staviti i škaldin, grijalica za noge. Nije kao klima i električna peć, ali je, kažu, takav škaldin bio praktičan i širio je lijepu toplinu.

image
Djevojačke kapice iz Bukovice, prva polovina 20. stoljeća

Etnografski muzej posebno se ponosi i svojim radionicama – pa je izložena vjerna replika stare splitske nošnje, a tu su i dvije originalne vjenčane toalete. Jedna, s kraja tridesetih, zapravo je kostim s pripadajućim šeširom u kojem se udala Paolina Tartaglia. Ovaj kostim kupljen je kao gotov proizvod u Trstu. Materijal je vuneni bukle, dok je "prava" vjenčanica, dakako, bijela, iz šezdesetih čista sintetika.

Dva nebesko plava predmeta na izložbi lako upadaju u oči. Jedan je "službeni" sako s pripadajućom kravatom kakve su nosili sportaši na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine. Bilo ih je tada mnogo, ali čini se da ih nije mnogo sačuvano. Jedan je, svakako, na sigurnom u muzeju.

ZAVIDNA MAKEDONSKA ZBIRKA

U gotovo istom tonu je već spomenuta ženska haljina iz Livna. Potječe navodno iz obitelji znamenitog vojnog zapovjednika Ibrahim-beg Firdusa. Postava je od crvene svile, a sva je izvezena zlatnim kiticama. Ovakvu haljinu, "anteriju", nosile su udane žene preko košulje. Haljina je odlično očuvana, gotovo kao nova, jedino je pod pazuhom malo izlizana i izblijedjela, što joj daje dirljiv, osobni pečat. Može se samo nagađati u kakvim se sve prilikama nosila, jer riječ je o skupom odjevnom predmetu. Uz to – i kroj i materijal upućuju na to da je bila ugodna i lagana za nošenje.

image
Ravnatelj Silvio Braica: Predmeti su se u počecima uglavnom sakupljali prema njihovim estetskim vrijednostima, danas u njima iščitavamo slojevita kulturna značenja

Nije to slučaj s makedonskom zlatnom ženskom dolamom, koja teži nekoliko kilograma i vjerojatno je u njoj bilo ugodno kao u žičanom oklopu. Ali otmjena je i dostojanstvena.

Inače, splitski Etnografski muzej ima zavidnu zbirku makedonskih rukotvorina i odjeće, a, kako kaže Silvio Braica, i makedonski kolege njima su oduševljeni, pozvali su ih na gostovanje, ali je korona sve zaustavila. Prikupljeni su također po kriteriju ljepote i atraktivnosti, a zlatna dolama je čista ljepota i – preciznost.

Objašnjavaju nam u muzeju kako su se zlatovezni ukrasi izrađivali zasebno, a potom bi ih terzije (zanatlije krojači) pažljivo prišivali na već skrojenu odjeću. Zbog toga posla često su putovali od mjesta do mjesta. Splitski primjerak potpuno je, do zadnjeg milimetra, prekriven zlatovezom i, današnjom frazom rečeno, u njemu se nije moglo proći nezapaženo. Mora biti da je ta teška dolama mamila zavist i uzdahe. Moguće i prosce.

Zamislimo li uz to i pripadajući nakit – bome su se za njom okretali prije kojih stotinu godina kad bi prošla čaršijom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. listopad 2020 18:08