StoryEditor
Književnosthortikultura

Spisateljica Marina Vujčić u Segetu iznad Trogira sa sinom Bornom uređuje vrt i ne brine se za egzistenciju, preživjet će na svojoj blitvi i bobu

Piše Jasenka Leskur Staničić
16. travnja 2020. - 08:04
Majka i sin, Marina i Borna Vujčić, oboje pisci u svome vrtuMatija Kasaić Drakšić

Zagrebačka književnica s trogirskim korijenima Marina Vujčić u izolaciji je u Segetu Gornjem, gdje zajedno sa sinom Bornom provodi dane u – kako sama kaže – rezidenciji na selu.

Svoj stan u Zagrebu napustila je nakon što ju je ranojutarnji potres izbacio iz kreveta, a dogovoreno predstavljanje posljednjeg romana “Pedeset cigareta za Elenu” u Beogradu odgođeno je na neodređeno vrijeme. Spustila se cestom prema jugu, a sudeći po fotografijama koje dijeli na Facebooku, značajan dio svoje pažnje u karanteni posvećuje specijalitetima iz domaće kuhinje.

Po čemu se na selu osjeća da je epidemija koronavirusa okrenula svima život naglavačke?

– Zbilja nisam dobar statistički uzorak za životne promjene zbog pandemije jer sam se dragovoljno izolirala i ranije, i to često baš ovdje, u Segetu Gornjem, rodnom selu moje majke. U zadnjih pola godine ovdje sam provela četiri mjeseca. Ali, naravno, nije isto kad izolaciju biraš i kad ti je nametnuta.

Ovo više čak i ne možemo zvati izolacijom jer su stvari otišle puno dalje. Snašao nas je potpuni prestanak života kakav smo poznavali, zastoj za koji nema brzog rješenja na vidiku. Imamo samo taj nevidljivi, nedokučivi autoritet koji nas je porazio, zatvorio, razdvojio i ostavio nam tek virtualne prozorčiće da pratimo njegov napredak i jedni drugima virimo u ovaj novi, ograničen i osiromašen život. Taj osjećaj bespomoćnosti i gubitka kontrole isti je i u New Yorku i ovdje, u mome zaseoku sa svega nekoliko stanovnika.

image
Kad se spisateljske ruke slože...

Možemo mi u svojem mikrosvijetu ispuniti dan, kao što ga ja ispunjavam čitanjem, pisanjem i vrtlarenjem, ali sve drugo je neprirodno i poražavajuće jer nam je oduzeta sva ona sloboda koju smo do jučer uzimali zdravo za gotovo. Najobičniji odlazak u dućan pretvara se u ekspediciju, a o tome da ne možemo vidjeti familiju ili prijatelje koji su udaljeni dvadesetak kilometara neću ni govoriti. Ja sam se jučer spustila u Trogir u nabavku i na ulici srela svoga brata blizanca kojeg prvi put u naših pola stoljeća nisam mogla zagrliti pri susretu. Evo, to mi sada najteže pada – gubitak naizgled malih stvari koje su odjednom postale monumentalne.

 

PEDESET MASLINA ZA MARINU

Dali ste se među poljoprivrednike – otkad interes za kopanjem zemlje i sadnjom biljaka u pravilnim gredicama?

– Kako sam počela više vremena provoditi na selu, taj se interes prirodno probudio. Dok su moji roditelji bili živi, u tom je vrtu bilo svega, pa sam shvatila da ću se osjećati kao da sam zakazala ako ga ja ostavim praznim. Povrće je osnova moje prehrane pa bi stvarno bilo nelogično da pred kućom imam veliki vrt u kojem ništa ne raste. Sad otkrivam koji je to poseban osjećaj kad baciš u zemlju neko sjeme i kad ti ona uzvrati plodovima. Ne znam ima li savršenije jednostavnosti na svijetu.

Čemu se najviše radujete u vrtu?

 

– Niknuli su mi bob i blitva koje sam posijala kad sam ovdje bila u veljači, a onda i kupus i karota koje sam posijala prije dva tjedna, kad sam ponovno stigla. Sad čekam da se ukažu špinjača, rotkvice, grašak, mladi luk, tikve, prokulice, tikvice, krastavac, radič. Bob je glavna zvijezda u toj mojoj vrtićkoj skupini. Da moram izabrati dvije namirnice od kojih ću živjeti do kraja života, bili bi to bob i blitva. Imam i pedesetak maslina, ove godine sam prvi put proizvela svoje ulje. Znači, za obrok po mojoj mjeri treba mi još samo sol, drugo sve mogu proizvesti sama.

image
Marina i Borna Vujčić u vrtu

Jeste li proučavali knjige ili se pouzdate u dobre savjete iskusnijih zemljoradnika?

 

– Prijateljica Rose Fistanić još mi je prije godinu i pol poklonila vrtlarski dnevnik u kojem po mjesecima piše kad se što sije i sadi, i u koji sad bilježim što sam i gdje posijala. Ona mi je glavna mentorica, a uključila sam se i u nekoliko Facebook grupa u kojima vrtlari početnici mogu dobiti niz korisnih savjeta. Imam i u selu susjede koji povremeno pogledaju kako napredujem i posavjetuju me ili pomognu s oranjem i zahtjevnijim poslovima. Takva je vrsta pomoći dragocjena nama amaterima u poljoprivredi.

Jesu li standardi ekološki? Domaće sjeme?

 

– Za neke sam kulture nabavila domaće sjeme, za neke imam kupovno. Ali ne koristim nikakve pesticide. Kad sam pripremala vrt za sjetvu, nabavila sam domaći ovčji gnoj. Zasad nema nikakvih nametnika pa se nadam da će tako i ostati i da će moja proizvodnja biti u potpunosti ekološka. Radi se o malim količinama za jedno domaćinstvo, tako da sam spremna i trijebiti nametnike ručno ako zatreba.

 

SEOSKI DNEVNIK

Kako se vaš sin Borna snalazi na seoskom imanju?

– Dok se ja intenzivno bavim vrtom, Borna je na svoj način prihvatio ruralno okruženje. Iako je jako privržen svojem gradu i urbanom načinu života, na selu je otkrio nove draži. Možda i više nego što biste očekivali od jednog gradskog dečka i umjetnika, ide mu od ruke cijepanje drva, loženje vatre i roštiljanje. A posebno mu je drago boraviti u stolarskoj radionici svoga djeda Ignacija, gdje je pronašao svoj novi prostor kreativnosti u izrađivanju raznih rukotvorina od drva.

image
Kad ne vrtlare, Marina i Borna pišu

Pišete li?

 

– Pišemo, oboje. Borna završava autorsku knjigu o Kazalištu Ulysses, koju priprema za 20. godišnjicu teatra, a započeo je i novi roman. Ja pišem novu dramu, ali i seoski dnevnik koji sam započela u jednom razdoblju intenzivne čežnje za selom dok sam boravila u Zagrebu, kad mi se činilo zanimljivim pisati o mjestu na kojem nisam. Sad pišem o mjestu na kojem jesam, u nekom novootkrivenom žanru povezivanja sela i književnosti koju čitam. I mene je iznenadila ta forma, ali sama se nametnula kad je količina knjiga koju sam ovdje donijela iz Zagreba narasla do razine ozbiljne kućne biblioteke. Kad sam zaključila da trebam stolara da mi izradi policu preko cijelog zida, shvatila sam da sam ovdje doma, da mi ovo postaje stanište.

Karantena nas je onemogućila u planiranju, ali ipak – kako se vidite u nekoj bliskoj budućnosti?

 

– I ova koronavirus-situacija dobar je pokazatelj da je planiranje uzaludan posao. Što god mi planirali, život nas uvijek uspije iznenaditi. Moj jedini trenutni plan je kvalitetno preživjeti. Prije svega ovoga imala sam plan kako ću se postupno preseliti na selo, ovdje organizirati radionice pisanja, možda čak i rezidenciju za pisce. Sad, kao i svi mi, živim dan po dan.

Ako izdavaštvo iz ovoga izvuče živu glavu, radit ću kao freelance urednica, pisati kao i dosad, ali bez obzira na situaciju, uzgoj povrća u mome vrtu i maslinarstvo bit će velika stavka u mojoj svakodnevici.

Nekidan sam u svojem seoskom dnevniku zapisala: “Kupila sam čak i motiku. Zabavno je zapitati se jesam li ja sad spisateljica koja je kupila motiku, ili sam seljanka koja ponekad i piše.” Trenutno ni sama ne znam odgovor na to pitanje, ali vrijeme će ga dati.•

 

#MARINA VUJČIĆ#BORNA VUJČIĆ#PISCI U EPIDEMIJI#VRTLARSTVO#TROGIR#ROSE FISTANIĆ

Izdvojeno

16. lipanj 2020 23:24