Godine 2006. Cormac McCarthy objavio je “Cestu” i onda, barem kao romanopisac, zašutio. Skoro cijelo desetljeće kasnije, 2015., do javnosti se probio glas kako slavni autor finišira svoj novi roman, no ove su se najave pokazale preuranjenima.
“Putnici” su objavljeni tek u listopadu 2022., a samo mjesec dana kasnije publiciran je još jedan, s njim bratski (i doslovce!) povezan roman, “Stella Maris”. Cormac McCarthy stigao je pročitati prve prikaze svojih knjiga (iako nisam siguran da je puno držao do toga što o njemu misle kritičari), a onda je u lipnju 2023., u devedesetoj godini preminuo.
Paranoična atmosfera
“Putnik” je situiran u osamdesete i pripovijeda o Bobbyju Westernu. Naraciju presijecaju dionice teksta u kojima se izlažu halucinogene vizije njegove pokojne sestre Alicije. “Stella Maris” ambijentirana je cijelo desetljeće ranije, Alicia je živa, ali teško duševno bolesna, liječe je u sanatoriju, a njezin brat upravo je stradao u automobilskoj utrci i nalazi se u komi. Američki nakladnik naglašava činjenicu kako se ove dvije knjige mogu čitati nezavisno jedna od druge i vjerojatno je u pravu, ali je, paradoksalno, sigurno u krivu, jer tek pročitane u cijelosti i ispravnim redoslijedom, one zaokružuju (premda ne objašnjavaju) priču o nemogućoj, zamalo incestuoznoj, ali ipak nekonzumiranoj, ljubavi brata i sestre.
Prvi roman započinje kao jeftini triler noirovskog štiha. Bobby Western, sin čovjeka koji je pripadao najužem krugu izumitelja atomske bombe, nekadašnji student teorijske fizike i vozač trkaćih automobila, ronilac je specijaliziran za spašavanje olupina.
U vodama Meksičkog zaljeva nedaleko od New Orleansa srušio se mali avion. Bobby će u njemu pronaći sedam tijela, no ispostavit će se da ih je u zrakoplovu trebalo biti osam. Istoga dana posjetit će ga dva operativca neke tajnovite državne agencije, koji neće skrivati svoje sumnje da Bobby zna puno više o tome misteriju nego što je spreman priznati.
Kako roman bude odmicao, trilerska potka odmotavat će se i dalje, no neće se prešaltavati u višu brzinu. Misterij se neće ni dodatno zaplesti ni konačno rasplesti, ali će služiti kao dobrodošlo pokriće za podgrijavanje paranoične atmosfere. Sav sadržaj “Putnika” može se, pak, opisati kao zbroj prštavih dijaloga u sokratovskome duhu, u kojima će Bobby s ansamblom osebujnih karaktera bistriti raznolika pitanja u širokome rasponu od teologije, preko kvantne fizike sve do atentata na Johna F. Kennedyja.
Ovako napisano, zvuči strašno pretenciozno, pompozno i napuhano, no McCarthy zna kako voditi razgovor o konačnim pitanjima istine i smisla, a da se čitatelju učini kako ne postoji ništa prirodnije i običnije od toga da dvoje ljudi u jeftinoj zalogajnici jedu hamburgere, piju svoja pića i vode zaguljene ćakule o teškim pitanjima kao da debatiraju o sinoćnjoj utakmici. “Stella Maris” još je dosljednije raspisana kao suma dijaloga, jer je svako poglavlje romana ustvari nova seansa razgovora između genijalne matematičarke Alice i njezina psihoterapeuta. Većina knjiga Cormaca McCarthyja spadaju u kategoriju page turnera, dakle, štiva koje vas potiče na kompulzivno čitanje. Takav je slučaj i s ovim dvoknjižjem, iako rahlost i otvorenost priče zasićene esejističkim pasažima koji su kamuflirani u dijaloško ruho može navoditi na drukčiji zaključak. Umjesto dramskih obrata i napetog izlaganja dinamične radnje, čitatelja ovdje osvaja autorovo umijeće postavljanja i vođenja razgovora te pravo mitraljiranje replikama u kojima kao da je nehajno zipovana sva mudrost svijeta.
Bijeg od zareza
To umijeće nije lako objasniti znamo li da je McCarthy rijedak primjer stilističkog čudaka kojeg nerviraju ponajprije zarezi, a potom i ostali interpunkcijski znakovi. Riječ za kojom najčešće poteže je neizbježno “i” (ustvari “and”) kojim rješava otprilike devedeset posto potrebe za zarezima.
Ništa manje autor ne zazire ni od navodnih znakova, odnosno povlaka kojima drugi, manje osebujni pisci, označavaju početak i kraj neke replike. E sad, kad se težak odnosno složen, a mjestimice i hermetičan sadržaj ćakule spoji s odsutnošću interpunkcije koja pomaže razlikovanju upravnog govora od ostatka teksta, netko bi se mogao uplašiti da su McCarthyjeve stranice na samom rubu čitljivosti, ako ne i preko njega. Ali ne morate se brinuti, nisu, jer ovdje imamo posla s piscem koji nije samo veliki osobenjak, nego i ne manje veliki majstor.
Sve bi mu, međutim, bilo zaludu da u osobi svoje prevoditeljice Patricije Horvat nije dobio dostojnu partnericu koja je odradila vraški posao da bi se ovako zamašan i zahtjevan rukopis pretočio u hrvatski jezik.