Predrag Finci trebao je biti glumac. Zapravo je to i bio. Prvu glavnu ulogu na filmu odigrao je s 22 godine, i to pod paskom redatelja koji danas uživa u časti klasika hrvatskog i jugoslavenskog filma. Nažalost, dotičnoga prati i jednako zaslužena reputacija autora koji nije snimao samo velike filmove, nego i velike promašaje.
Fadil Hadžić, jer o njemu je ovdje riječ, izabrao je Fincija za protagonista "Sarajevskog atentata“, u najboljem slučaju osrednjeg naslova iz svoga šarenog opusa.
Međutim, strast za uživljavanjem u tuđe živote uzmaknula je pred strašću za uživljavanjem u tuđe umove, pa je Finci postao filozof, školovan na širokome potezu od Sarajeva preko Pariza (kod Mikela Dufrennea) do Njemačke (kod Wernera Marxa). U tome je zanimanju ostao do dana današnjega, ali su se zato u međuvremenu okolnosti oko njega, a i on sam, dramatično izmijenile.
'Stvari u kofer, pa kroz noć'
Kao i svakom čovjeku njegove generacije (a rođen je 1946.) i s ovih prostora, život mu je nemilosrdno sasječen na dva poluvremena. U sarajevskom slučaju ta je nemilosrdnost bila drastična. Finci je vrlo ekonomično opisuje: "Sve je bilo baš onako kako sam priželjkivao: sretno oženjen, dobar posao, solidna primanja, lijepa karijera.
Živio u gradu u kojem mi se i pradjed rodio, svi moji prijatelji otud, a i stan dobio. Smjestio se, udomio. U stanu s dragom redao slike, sakupljao knjige, a u kuhinji sve što nam treba, ne moram nigdje ako mi se ne ide. A onda nekoliko najnužnijih stvari u kofer pa kroz noć.“
Danas je umirovljenik s britanskom putovnicom i londonskom adresom (u ruralnom predgrađu), i dalje piše, a "Sve dok“ je 25. njegova knjiga.
Tko prelista njezin sadržaj mogao bi pasti u iskušenje da zaključi kako se radi o svojevrsnom pojmovniku. Ovaj libar to uistinu i jest, samo što naglasak ne bi trebalo stavljati na drugi dio te sintagme, dakle, na "pojmovnik“, već na pridjev "svojevrsni“.
Jer, izabrane riječi čije značenje Finci razmatra s akribijom leksikografa i propituje savršeno u skladu sa svojom filozofskom spremom tek su miljokazi na njegovome životnom putu od idiličnog djetinjstva i bezbrižne mladosti preko drame golog preživljavanja, a potom i preseljenja u drugi, po mnogo čemu bolji svijet (koji, međutim, ima strašnu manu da nikad neće biti prvi), pa sve do zrelih godina koje su ga blagoslovile pomirenošću sa samim sobom.
Pomireni 'mješanac'
"Sve dok“ su, dakle, memoari prerušeni u pojmovnik, zbirka rinfuznih uspomena koje je Finci valjano kontekstualizirao, pa osobna sjećanja učinio zanimljivima i važnima ne samo onim čitateljima koji dijele slično iskustvo ili barem osobnu povijest pripadanja nekome prostoru i epohi, nego i publici formatiranoj u drugim kulturama i vremenima. Konačno, i sam je Finci osoba koju je teško smjestiti u čvrsto fiksirani identifikacijski pretinac.
Na jednom mjestu kaže da se ne može smatrati Židovom, jer se to može biti samo po majci, a njegova je Hrvatica. S druge strane, iz sasvim suprotnih razloga ne može se držati ni Hrvatom, jer se ta nacionalnost nasljeđuje po ocu, a njegov je Židov. Finci stoga zaključuje da je pitanje njegova porijekla neka vrsta sofizma: "I to nerješivog. S tim osjećajem živim i nije mi loše. Svaki 'mješanac' već samim svojim postojanjem dokazuje lažnost nacionalističke teze o 'nepomirljivim razlikama'.“
Tome se nema što dodati, osim možda gorke činjenice da dokazana lažnost nema naročitu praktičnu težinu i smisao, jer Finci se nikad neće vratiti u svoj zavičaj, gdje i dalje ritam života određuju nacionalistički manijaci, među kojima i neki njegovi pradavni kavanski znanci koji su se u međuvremenu realizirali kao zločinci. To, međutim, samo dodatno podcrtava važnost ove knjige.
Nije, naravno, pametno živjeti u prošlosti, ali je još manje pametno ignorirati činjenicu da smo u njoj živjeli. O važnosti "retrovizora“ Finci ovako govori: "Ljudi sve više pamte samo ono što je sada, prošlost im sve manje postoji, budućnosti još nema, a možda je, kako stvari stoje, neće ni biti.“ Kud ćeš važnijeg razloga za čitanje ovakve knjige?!