StoryEditor
Književnost500 na sat

Ljudi, ne budite ovce!; Kad bismo više dizali glas protiv otklona od normale svima bi nam bilo bolje, kaže autorica za djecu i mlade Silvija Šesto

18. siječnja 2020. - 13:00
Objavila sam 50-ak knjiga, ali ta brojka je samo kolaterala načina na koji živim, a živim život koji mi iz dana u dan pruža more ideja za priče Darko Tomaš/HANZA MEDIADarko Tomas/Cropix

Višenagrađivana autorica knjiga za djecu i mlade Silvija Šesto radi petsto na sat! Objavila je pedesetak naslova, piše lako i brzo, a u međuvremenu je postala i predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, kao i šefica nakladničke kuće Semafora.

Vrlo je ažurna i na Facebooku, gdje s više od četiri tisuće prijatelja komunicira gotovo svakodnevno, pružajući im osjećaj da je osoba s kojom se lako ostvaruje bliskost, a vrlo angažirano komentira i dnevnu politiku. Ovih dana promovirala je još jednu knjigu, a s nama je progovorila i o planovima za dalje, o odnosu s kćerkom, a otkrila nam je i zašto je uvijek u onim karakterističnim rukavicama bez vrhova prostiju...

Upravo ste predstavili knjigu "Miona, daj šuti". Ona je posebna i po tome što je ove godine u izboru Nacionalne i sveučilišne knjižnice proglašena jednom od najljepše oblikovanih knjiga u čemu je, među ostalima, s fotografijama sudjelovala vaša kćerka. Mislim da to nije vaša prva suradnja, ali evo, vi mi kažite jesam li u pravu.

- Da, kći me često prati kod realizacije naslova, a jedna od suradnji na koju smo ponosne zove se "Zagrebalica“, zbirka malih priča, sjećanja, natuknica o Zagrebu kakvog više nema, o lokalitetima koje smo voljeli zbog nečega čega više nema, o gradu koji se mijenja zajedno s ljudima. Slikovnica "Miona, daj šuti“ jedna je od najljepše oblikovanih knjiga zaslugom Borisa Kuglera (ilustracija) i moje Ane (fotka), a tekst se lijepo uklopio. Otkad je natječaja, Semaforine knjige u odabiru su kao najljepše oblikovane, Miona je šesta. Hvala suradnicima, fotografima, ilustratorima, prelamačima…

S obzirom na to da vas dvije poslovno surađujete, pretpostavljam da imate i dobar obiteljski odnos iako, kako sam informirana, živite udaljene jedna od druge.
- Prije desetak godina s Anom sam pokrenula kulturni klub "O'grada“ www.kulturniklub-ograda.com. Radile smo sto na sat, od promocija, izložbi, do radionica, sajmova, koncerata, pa i do stand-upa. Klub je djelovao u garaži koju smo preuredile, a svaki kutak prostora uredili smo rukama kolega umjetnika, među kojima je bio i moj sin, student slikarstva. Bilo je to sjajno vrijeme druženja i kreative, no sad smo malo raštrkani i ostala su djeca odrasla, Ana je na relaciji "bijeli svijet“ – Zagreb, no komunikacija ne prestaje, hvala tehnologiji. S obzirom na to da je magistra PR-a i profi fotografkinja, ulijeće upomoć kad god može.

Živim na kopnu u moru

Knjiga, koliko vidim, problematizira pomanjkanje komunikacije između roditelja i djece. Često je tomu uzrok prezaposlenost roditelja, slažete li se? Kakav savjet možete dati takvim roditeljima, osim da pročitaju 'Mionu'?

"Miona, daj šuti“ nije tzv. problemska slikovnica, a koje su danas toliko popularne. Ona je fotkano-ilustrirana crtica iz života koji se događa, pa uz zabavu zajedničkog čitanja, a divno je kad je slikovnica predmet spajanja roditelja i djece, podsjeća na često zaboravljene prioritete. U moru dnevnih izazova, naime, mi odrasli nerijetko zaboravljamo što nam je najbitnije u životu, udovoljavamo tisućama dnevnih sirenskih poziva, a ponekad zaboravljamo najbitnije.

Živimo u vremenima kad ništa ne stižemo. Stalno jurimo, a zapravo taj cilj je sve nejasniji. Lako je reći "uživajmo u trenutku“. Čovjek današnjice češće uživa u sjećanjima na trenutak i teško je to mijenjati. Osobno sam kao roditelj čitala zajedno sa sve troje djece lektiru. Tako sam, a jer se lektira nije mijenjala "sto godina“, čitala i po četiri puta iste naslove. To su bila posebna druženja, rasprave, imali smo svoja omiljena mjesta koja bismo komentirali, a neke naslove čitali smo višestruko i oni su postali dio dnevnog rituala.

Koliko knjiga ste do sada objavili?

- Pedesetak naslova, no s tom se brojkom ne opterećujem, jer kad me prožme neka ideja, vrlo se brzo bacam u realizaciju da mi ne pobjegne, tako da je ta brojka samo kolaterala načina na koji živim, a živim život koji mi iz dana u dan pruža more ideja za priče. Jednom riječju, živim na kopnu u moru.

Negdje sam pročitala da ste počeli pisati tek kad su vaša djeca odrasla, je li to točno i kako to? Koliko djece imate?

- Da, prvu knjigu za klince napisala sam s trideset i sedam godina. Nakon što sam rodila treće dijete, kao da se nešto otvorilo i poteklo. Od tada nisam stala. Slikovnice, odnosno kraće tekstove sklone ilustriranju započela sam pisati tek kad su svi odrasli. O razlogu snatrim, bit će nostalgija ili svojevrsni povratak.

Juričan je bacio rukavicu

Angažirani ste s radionicama poput O'pleti, ispričajte nam nešto o tome.

- Radionica O'pleti jedan je od krakova aktivnosti u spomenutom kulturnom klubu O'grada. Moja kolegica Adriana Meglaj krenula je kao dio projekta O'grade i osamostalila se, no često surađujemo i na ilustracijama mojih slikovnica, putujemo Hrvatskom s lutkicama koje Adriana isplete i pretvara ih u ginjolke ili fingerse. Tako smo osmislile i "9. ovčicu“ i slikovnicu " Heklica i Pletko spašavaju Ledenka“.

Iz tih gostovanja jasno je koliko i djeci i roditeljima nedostaje rad ruku iliti ručni rad, kao i kako tekst i pletena ilustracija mogu povezati generacije. Posljednja suradnja s Adrianom bila je izrada predivnog plavog mede za nagrađenu slikovnicu "Uhvati mi plavog medu“.


Vrlo ste aktivni na Facebooku, vaši statusi su aktualni, ne bježite od politike, naprotiv. U jednom od postova, među ostalim, pišete i o "pletačkom paradoksu". Kažite nam nešto o tome.

- Ne bježim od politike jer nas ona, bježali ili ne, uhvati na svakom koraku. Osobno me izuzetno smeta kad mi politika smeta da realiziram ono što bih da se politika ne miješa uspješno realizirala. Teško je biti neovisan kad se oni koji odlučuju o bitnim stvarima i u kulturi nisu odmakli od mentalna sklopa nekih starih vremena.

Za rad sam, red i disciplinu koja nema veze s politikom, no u gradu u kojem sam rođena, kao i u državi, sve funkcionira na principu čopora, a ovce volim samo u slikovnicama. Žao mi je što se većina priklanja šutnji, a kad bismo više dizali glas protiv otklona od normale svima bi nam bilo bolje. Kalkulacije ubijaju ljudsko bivanje koje je jednokratno i neponovljivo i nema te cijene kojom bi se mogla platiti šutnja nad evidentnom nepravdom.

U tom smislu opservirala sam "promjene“ pravo/krivo gdje pravo ubrzo postaje krivo i obratno, no bez mnoštva jataka, ljudi sa starim sklopom u glavi i poslušnika ne bi bilo moguće da se nakupi toliko mulja o kojem i egzistencijalno ovisimo.

Vidimo da vas intrigira Dario Juričan, pozdravljate li njegov angažman?

- Naravno. Osim što se divim onome što bismo mogli nazvati marketingom, čovjek je angažiran, hrabar i detaljan. Viče ono o čemu većina šuti. "Kupio“ je mladu generaciju i skidam mu kapu koju tako fora nosi. Ima specifičan način "zviždanja“, a na korpusu šutljivih je da progovore, reagiraju. On svojim djelovanjem poziva one koji šute da barem na tren osvijeste da su rođeni slobodni i da je u prirodi čovjeka da tu slobodu njeguje i reagira kad mu se ta sloboda ugrožava. Bacio je rukavicu šutnji, bravo!

Daleko smo od djece

Reagirate i na smanjenje novčanih sredstava knjižnicama za otkup knjiga.

- Smiješno je o tome uopće govoriti. Velike riječi, velika sredstva i na koncu ništa konkretno. Ja sam konkretna jer ne bih opstala da nisam. Kad javna televizija nema dječjeg programa, kad nema ni pet minuta za sustavno praćenje knjiga za djecu, kad nemamo niti jednog časopisa namijenjenog praćenju književnosti za djecu, kad u stvaranju popisa tzv. nove lektire ne sudjeluju doktori znanosti koji proučavaju upravo književnost za djecu i obrazuju buduće učitelje, onda nemamo što pričati na tako popularnim "okruglim“ stolovima o čitanju.

Konkretno se nije ništa dogodilo, naprotiv. Onima koji bi trebali zavoljeti čitanje odiozno je prepisivanje knjige kao lijeka protiv bolesti na deklarativnoj bazi. Knjiga za djecu i čitanje općenito trebala bi biti normalna pojava, a bez populariziranja kroz sve moguće medije od toga ništa. Svaka čast vrijednim pojedincima koji se trude na terenu, od knjižnica do škola, a koji bi se ionako trudili, jer su jednostavno za to rođeni.

Zahvala i onima u medijima koji čine časne iznimke, no nama treba sustav. Ipak, oni koji troše najviše sredstava ponajviše ostaju samo na proklamacijama, daleko od baze – djece. Mogla bih puno i o sredstvima za nabavu knjiga i samoj nabavi, no tu smo već kod politike, pa i kriminala. Tamo gdje bi se sredstva trebala povećavati, ona se smanjuju, no to je posao za specijalizirane državne institucije koje će, nadam se, početi raditi svoj posao.


Na čelu ste Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, raste li broj članova i na koji način to društvo dodatno potiče autore?


- Interes je velik, brojimo 170 članova, pokrenuli smo četiri natječaja koji "hvataju“ nova imena, dobili smo dosta nagrada i pohvala za izdavačku produkciju, a najbitniji nam je program gostovanja "Slova u gostima“, kojima pokrivamo honorare autorima tamo gdje ih oni koji autore pozivaju ne mogu osigurati.

Ove godine ponovno, u suradnji s "Vukovarskim lutkarskim proljećem“ šaljemo pisce u najmanje školice, kolega je utemeljio i festival dječje književnosti u Vinkovcima, pokušavamo nešto s promocijom, predlažemo i mali Interliberić, doniramo, razmišljamo o ozbiljnoj agenturi. Ipak, financijski nismo dorasli dvama velikim, ozbiljnim društvima, pa nas papirologija doslovno "ubija“, jer nemamo ni prostor ni ekipiranost. Stoga, hvala svima koji volontiraju kako bismo odradili zacrtano.

Osnovali ste nakladničku kuću 'Semafora', od kada djeluje? Što planirate novo?

- Nakladu Semafora preuzela sam od oca prije dvanaestak godina nakon što sam se zasitila objavljivati u drugim nakladama. Ovako imam sve pod kontrolom, imam autorskih primjeraka koliko želim i koje rado darujem na nastupima i svoja sam gazdarica. Ove godine u planu je desetak naslova, a posebno se veselim zbirci priča "Tvoja priča zvuči suludo“, namijenjenoj teen publici.

Pubertet je crna rupa

Kakva je to priča s medom koji je pretvoren u nakit? Dobili ste Nagradu "Grigor Vitez" za knjigu "Uhvati mi plavog medu", a nagrađeni ste i za (Z)ezopove basne, što je prošlo pomalo ispod radara.

- "Uhvati mi plavog medu“ priča je u kojoj se svi prepoznaju. Nagradu smo dobile i ja i ilustratorica Vanda Čižmek, koja je najzaslužnija i za pretvaranje lika u nakit na inicijativu autorske zlatarnice "Lapidarium", jedne sasvim posebne zlatarnice koja nudi autorski nakit hrvatskih umjetnika. Slikovnica je zaživjela i u slovenskom prijevodu, a čini se da će oživjeti i kao animirani film. Nagrada "Anto Gardaš“ nedostajala je na polici iako ne pišem za nagrade već za djecu. Drago mi je da je prepoznata moja inicijativa da se malo podsjetimo vječnih istina. Obožavam Ezopa i malo sam ga pokušala osuvremeniti, a tu mi je pomogao i ilustracijama sin Grgur.

Pišete li lako i brzo?

- Lako i brzo i s guštom. Kad ne brbljam, pišem. Baterije još drže.

Prema podacima knjižnica, najmanje čitaju srednjoškolci. Što mislite, zašto je to tako?

- Upravo zbog toga što je to "crna rupa“ odrastanja, odvajanje od obiteljske "baze“, kritičko propitkivanje, a istovremeno često i nekritičko prihvaćanje svega i svačega. Tvrdim, da su mediji skloniji populariziranju književnosti, kazališta i kulture općenito, kao što promoviraju kulturu kiča, situacija bi se promijenila.

Je li točno da se ljudi koji su u ranom djetinjstvu čitali ipak jednom opet vrate čitanju?

- U svakom slučaju. Pubertet je za mnoge teško razdoblje. No, u adolescenciji do pravog odrastanja često se vraća propušteno. Današnji klinci, odrasli na videopoticajima, informiraju se na svoj način. Primjerice, gledaju stare dobre filmske klasike, uhvate pokoju knjigu kao predložak. Iz vlastita iskustva svjedočim.

U kojoj fazi života ste vi najviše čitali?

- Srednja škola i faks bilo je vrijeme kad smo na kavama pričali koju smo dobru predstavu gledali, koju knjigu pročitali. Mobiteli su bili daleka budućnost, društvene mreže ni u primisli. Gutali smo knjige. Sjećam se kad me je jedan od sinova upitao koliko je debela knjiga "Zločin i kazna“, jer nešto se vrlo loše dogodilo sa školstvom, sve je više gradiva, sve manje znanja. Odgovorih mu u šali neka izabere, zločin ili kaznu.

Spominjete tjelesno oštećenje, možete li čitateljima otkriti o čemu se radi?

- Mnogi su začuđeni kad na Fejsu postam sve malim slovima. Razlog je prozaičan. Zbog artritisa od kojeg bolujem dvadeset godina izgubila sam funkciju nekoliko prstiju kao alata, pa mi akcija pritiskanja velikih slova nanosi bol i zbog prevencije da ne ostanem bez ostatka upotrebljavam više-manje samo mala slova. Da nije smiješno bilo bi tužno, no svakog nešto dohvati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. prosinac 2020 08:38