StoryEditor
Književnostsvedalmatinac

Kruno Quien, pjesnik i scenarist filmova ‘Kaja, ubit ću te‘ i ‘Ne naginji se van‘, bio je nesvakidašnji i kao takav počesto i nevidljiv

Piše Siniša Vuković
15. studenog 2020. - 08:00
Kruno Quien rođen je u Zadru, odrastao u Trogiru, maturacijski se oblikovao u Splitu, a potkraj života važno vrijeme proboravio u Dubrovniku

Odavno je već Thomas More uglavio u kulturu sjećanja i sjećanje kulture jedan važan aksiom, golo sveden na lakonstvo sapijencijalno-gnomske izrečenosti: "Tradicija nije čuvanje pepela, nego prenošenje vatre". Evoga, baš ova rubrika "Otkriveni zavičaj" hoće biti svojevrsni dalmatinski komin, ložište tradicije i ognjište baštine, gdje će biti mjesta i za pepeo i za vatru, pa se na klupicama ili katridama oko njega – osim krovnih nosivih greda kuće pamćenja i fundamenata kolombe u barci kao posudi kolektivne memorije književne Dalmacije – hoće zateći i zajedno posjesti i pisci i pjesnici čije djelo ili nije najveće, ili nije na vidljiviji način doprlo do oka čitača.

Jedan od tih važnih dalmatinskih demijurga, čiji ni ime pa ni djelo nisu prispjeli pred očište šireg zdruga znatiželjnika, jest i pjesnik Kruno Quien.

Ovaj je Dalmatinac rođen u Zadru (1917.), ali je odrastao u Trogiru, maturacijski se oblikovao u Splitu, a potkraj života važno vrijeme proboravio u Dubrovniku; no, glavninu života i djelovanja odživio je u Zagrebu. Riječju: pandalmatinac ilitiga – svedalmatinac…

Teško da je i pronaći Dalmatinca koji je u gradbu vlastitog identiteta udjenuo više referenata i toponima; a, zapravo, povlastica je imati u sebi toliko navlastitosti među kojima talentirani umjetnik uvijek može odabrati onu koja mu u datom momentu i treba. Ništa nije sprječavalo Krunu Quiena da se u desetljećima dugom življenju u Zagrebu ni u čas ne prestane osjećati punokrvnim Mediterancem, s podvrstom Dalmatinca…

U Splitu je, konačno, i egzitirao, izdahnuvši prije okruglih 30 godina: 24. veljače 1990.

Pošto je gimnaziju odškolovao u Splitu i završio studije jugoslavistike i talijanistike u Zagrebu, jedno je vrijeme ovaj marljivi pregalac proveo u Firenci studirajući romanistiku. Plod tih stečenih iskustava i svladanih kompetencija bit će validni i prihvaćeni prijevodi Dantea Alighierija i Francesca Petrarce, Umberta Sabe i, što se manje zna, libreta opere Tajni brak Domenica Cimarose.

KAJA, UBIT ĆU TE

Sklonost dramaturgiji neće ga privući dramatičarstvu, ali hoće filmu. To će ga i odvesti ka profesionalnom zaposlenju u Zora filmu i Zagreb fimu, pa će ispisati čitav lanac tekstova što će pratiti kolajnu dokumentaraca. U domaćoj filmografiji, pak, ostat će njegovo ime zanavijek upamćeno kao ime koscenarista za film Kaja, ubit ću te (1967.), danas klasika redateljskog zanata u nas Vatroslava Mimice, kojemu je njegova novela poslužila kao tekstualni predložak filmu.

I redatelj Bogdan Žižić iz Solina angažirat će Quiena u radu na scenariju za svoj filmski ostvaraj Ne naginji se van (1977.), u kojem će Ivo Gregurević debitirati kao glumac i osvojiti "Zlatnu Arenu" u Puli. Neće, dakle, ovaj vrijedni autor dupsti žlijeb i orati brazdu unutar samo jedne umjetničke branše, ostvarit će se on u više njih: i u filmu i u pjesništvu…

Pa opet, i enciklopedije i leksikoni prvenstveno će ga voditi i motriti kroz svoj okular kao pjesnika.

U četiri zbirke sve je stalo što je Kruno Quien od pjesništva bio ostvario, s tim da polovicu nije vidio tiskanu, dok je zadnja četvrtina skoro pa bila – izgubljena!

A, sve je počelo zbirkom Rime (1943.) objavljenoj za vladavine NDH i u "korienskom" pravopisu. Proći će više od desetljeća kad će se javiti knjigom Kameni grad (1956.), objavljenoj u Splitu, u tada vrlo zapaženoj i važnoj biblioteci pod patronatom podmarjanske Matice hrvatske, gdje su nebrojeni autori splitskoga kruga imali sreću imati platformu s koje će se moći otisnuti dalje, te u okviru koje biblioteke brojni libri doživjeli su svoj prvotisak, pa među inim i roman Izgubljeni zavičaj Slobodana Novaka, koji je inspirirao i ime ove rubrike.

Malo po fizičkom ugasnuću Quienu iz tiska izlazi i knjiga Stihovi na starinsku (1992.), a onda – nakon što je bila izgubljena, pa nađena – i knjiga Igrarije (2002.), koju je priredio i instruktivnim pogovorom popratio Zvonimir Mrkonjić.

U tom višedesetljetnom interregnumu između druge i treće knjige, naš će se pjesnik većma baviti filmskom umjetnošću, a poeziju će objavljivati u nepravilnim ritmovima raštrkavajući ju u nizu različitih publikacija po periodici.

Zadnja njegova objavljena knjiga, Igrarije, važna je i po činjenici da su u njoj prvi put objavljene i pjesme što su nastale i ranije od onih objavljenih u prvijencu Rime. To je uvodni ciklus imenovan Stvaranje svijeta, imenovan po jednoj pjesmi…

Kao tradicionalist, Quien je bio nasljedovatelj onih nada čijim se djelom nadahnjivao i unutar čije je sjene i nadalje pristajao sudjelovati u književnom životu. Ponajprije, unutar skutâ "gričanske" matoševštine, ali će biti još i više velâ ujevićevštine, kojima će se ogrtati i omatati u vlastitom pjesnikovanju. Štoviše, jeka Ujevićeve Zelene grane s tugom žuta voća odzvonit će već u prvoj pjesmi, prvom sonetu njegove inicijacijske knjige Rime. Evo te jeke, tog ujevićanskog odjeka, iz prvoga katrena soneta naslovljenog Interieur:

Smrt crvenih ruža u plavom pokalu

na gladkome dlanu ebanovog stola.

Umor od ljepote s trnom crnog bola,

duše mrtvih ruža u tamnom ovalu.

Mrtva priroda bit će često punto di riferimento njegovoga pjesničkoga hitca, baš kao i u zdjeli na slici velikoga maga kista Mladena Veže… Uza brojne krepuskolarne slike južine i jeseni, večeri i jutara, Quien unosi svjetlo čestim cvrkutima ptica.

Izmjena raspoloženja od "mokrog zvuka" i "mokre ure" do "kriesnica bliedih" i "ptice u lugu", čine ovu poeziju posebnom i samosvojnom, oslonjenu na tradiciju, ali ne pripadajuću naraštajnom trendu.

OSIM PTICA TEŽKO DA ŠTO I VOLIM

Kazat će na jednom mjestu: Osim ptica težko da što i volim. Krasan je i kraj jednog soneta što se završava stihom: a za slavoluk imat ćemo dugu, tvoreći time cjelinu s idućom pjesmom koja je sva svedena na svoj prvi i jedini stih: A Bog će se tiho smiešit našem krugu.

U knjizi Rime dominiraju soneti. Antologijske domete imaju tehnika i atmosfera pjesme Djevojka, koja zavrjeđuje prenošenje u cjelosti:

Postavljene zvučno posred mira

jedne stare sobe iznenadno

bijele ruke penju se beznadno

pokrenute stubama klavira.

Prozor je u sobi velika slika

i visi tužan uz druge bliede

pejsaže, uz koje uokrug sliede

nepokretna lica pokojnika.

Djevojka u slutnji sva se predala

zvuku, što tone u dnu ogledala,

gdje strahuju oči davnih samrtnika.

Donose duge povorke baka

po suzu, suvu ko cviet, iz mraka,

međ stranam bjelokostna molitvenika.

Nego, posebno je zadovoljstvo ovu knjigu bilo štiti i analizirati iz ekskluzivnog razloga čitanja; jerbo, u jednom sam zagrebačkom antikvarijatu svojevremeno bio kupio primjerak vlastoručno posvetno potpisan rukom samog pjesnika, s dedikacijom koja je bila posvećena upravo – Tinu Ujeviću. Dunkve, knjigu koju sam čitao pripremajući ovaj tekst, u svojim je rukama jednoć držao i sam Ujević, pa ovdje ekskluzivno objavljujemo i preslik same posvete…

Baš po svemu što nam je u vjekovječni amanet ostavio dični Kruno Quien: i po "kamenom gradu", njegovom Trogiru što je metaforom dospio i do imena knjige, i po dalmatinskim motivima kojima su nakrcani iz njegova pera nastali filmovi, i po pjesmama čiji su registri zagrljajno sveobuhvaćujući da obujmljuju čitavi Mediteran, i po pretežitosti inzistiranja na oglašavanju u formi starinske mjere potvrđivanja vrsnosti jedinicom soneta… ovaj nesvakidašnji začinjavac – i, kao takav nesvakidašnji, nažalost, počesto i nevidljiv – uspio nas je uvjeriti, ako smo to, dakako, htjeli prihvatiti, kako: "Tradicija nije čuvanje pepela, nego prenošenje vatre"…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. siječanj 2021 23:54