StoryEditor
Kazalištemeštar živi vječno

Boris Dvornik snagom svojega talenta podjednako je vrsno brodio i kao filmski i kao televizijski i kao kazališni glumac

Piše Siniša Vuković
8. studenog 2020. - 15:05
Šjor Bepo Pegula u 'Maloj Floramy'Arhiv HNK Split

U kanonadi prekomjernoga granatiranja topništvom šutnje, preklani je kolektivni Split preskočio obilježiti 10. obljetnicu smrti Borisa Dvornika, a onda se već godinu potom, dakle lani, pod jednakim bombardamentom mučanja na sav razglas u zajednici prešutjelo i 80. godišnjicu rođenja zacijelo najpoznatijega i najdražega glumca iz Dalmacije svih vremena. A svojim je kreacijama u više desetljeća trajanja karijere označio i obilježio djetinjstva i mladosti na prostorima daleko prostranijim od širega dalmatinskog zavičaja. Ali, eto, to smo mi, podjednako i tašti i prokleti…

SRAMOTNI NEHAJ

I, valja naglasiti kako su taj sramotni nehaj nenapisali i nerežirali, neizveli i neproslavili baš oni kojima je to bila i nekovrsna obaveza. Jasno, ponajprije glava Grada i udovi tijela poda tom mutrijom u vidu niske institucijâ na proračunskoj infuziji. Niska institucija, bit će, bila je i ostala – niska. Nije ga se sjetilo ni niz društvanaca i udrugica što, poput krpelja koji u grivi mazge trijebe i hustaju ušenke i grinje, pa da na nekoj prikladnoj večerici ili u zavičajnom klubiću organiziraju svečanost u čast barda, uzora, mentora, sugrađanina…

Endemična to je, i autohtona, ljubav kojom mi u Splitu, i Dalmaciji, častimo i slavimo najveće među nama. Ali, to je ta naša falšitad; jerbo, i muško i žensko, i staro i mlado sjeća se i pamti, voli i poštuje one što su im u živote unijeli toliko radosti i sreće, kao što je to bio učinio i Boris Dvornik. I ne samo on. A kvrgave moćnike, koji sa svojega vladarskog prijestolja do istinskih umjetničkih zaslužnika i moralnih vertikala dolaze i približavaju im se tek pri službenom činu u hodogramu protokola, povijest ionako ne pamti i ne zadržava, među odabranike ih ne razvrstava, niti ih u red važnika uopće svrstava…

image
S Nevom Bulić u 'Roku i Cicibeli'
Arhiv HNK Split

Postoje glumačke persone koje su katkad i veće od svojih matičnih kazališta, producentskih kuća, predstava, filmova ili serija u kojima su igrali. Ustvari, baš umjetničko giganstvo nekoga od protagonista učini velikim sam projekt ili produkciju po kojem će se nešto pamtiti ili vrednovati, a Boris Dvornik svakako je jedan od onih kreativaca koji su svojim doprinosom činili velikim većinu onoga u čemu su sudjelovali.

Nadalje, malo je onih glumaca koji su na više polja ostvarili vrhunske rezultate. Dirigenti se znaju specijalizirati ili za operni ili za simfonijski repertoar, književnici se mogu opredijeliti bilo za poeziju bilo za prozu, a glumci se nerijetko regrutiraju ovisno o odluci hoće li se posvetiti filmskoj ili kazališnoj karijeri. Snagom svojega talenta Boris Dvornik podjednako je brodio i kao filmski i kao televizijski i kao kazališni glumac.

LOKALNA ČAKAVICA

Debitirao je na filmskom platnu, kad ga je bio pozvao na suradnju slovenski redatelj France Štiglic angažiravši ga u filmu "Deveti krug" (1960.), tako da se ove godine navršava i 60. obljetnica otkako je službeno i profesionalno Dvornik bio postao glumcem. Film je višestruko bio nagrađen u Puli, i od strane struke i publike, a bio je čak nominiran i za Oscara u kategoriji stranoga filma. Sve je to uperilo i reflektor pažnje u simpatičnog mladića iz Splita, pa će mu već iduće godine Branko Bauer ukazati povjerenje i dati mu glavnu ulogu u filmu "Martin u oblacima". Baš kao i Bizetova opera "Carmen" ili Verdijeve "Rigoletto" i "La Traviata", kritika je na praizvedbi sasjekla i ovaj film, eda bi s vremenom, upravo kao i rečene opere, promaknuo se do u percepciju jednoga od naših najvećih filmova svojega žanra.

Međutim, Dvornikova karijera još tada stala je strelovito rasti. U godinama što slijede snimit će i po tri filma u jednom kalendaru, a startat će opet u Bauerovom ostvarenju "Prekobrojna". Primijetit će ga svi veliki redatelji i pozvati na suradnju, među kojima Vatroslav Mimica ("Kaja, ubit ću te!", "Događaj"), Fadil Hadžić ("Konjuh planinom"), ali će se nekako najbolje snaći u komadima Obrada Gluščevića ("Lito vilovito", "Čovik od svita"). Osim što je u rečenim filmovima imao eksponiranije uloge, one su bile skrojene i po Dvornikovom umjetničkom habitusu, a odglumljene – što je za ovog glumca bilo najvažnije – na lokalnoj čakavici.

image
'Naše malo misto' - Roko Prč s Anđom Vlajinom
Arhiv SD

Godina 1969. možda je najznačajnija u karijeri Borisa Dvornika. Tada će snimiti ukupno pet velikih filmova, među kojima su tri s novim redateljima, danas doajenima svojega posla i poslanja: "Kad čuješ zvona" Antuna Vrdoljaka, "Most" Hajrudina Krvavca i "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića. Suradnja s Tončijem Vrdoljakom prerast će i u višedesetljetno prijateljstvo, što će rezultirati faktom da će Dvornik biti gotovo u svakoj od njegovih filmskih produkcija. Era tada popularne partizanske kinematografije nastavit će se uspješnicom "U gori raste zelen bor" (1971.), te se sretno zaokružiti i u filmu "Povratak" (1979.), a Vrdoljak će Dvornika pozvati davši mu uloge koje i nisu u prvom ešalonu njegovih afiniteta, kao što su bile one u filmu "Kiklop" (1982.) ili "Duga mračna noć" (2004.).

TOLJINA KRITIKA

Krvavac više neće angažirati Dvornika u svojim kultnim partizanskim spektaklima, neće ni Bulajić, ali hoće Stipe Delić u filmu "Sutjeska" (1973.), što je bio svojevrsni nastavak "Bitke na Neretvi" gdje je Delić bio asistent Bulajiću. I Lordan Zafranović htjet će ga među ekipom za "Okupaciju u 26 slika" (1978.), ali ne i kasnije.

Razlozi izostanka Borisa Dvornika iz više filmova gdje ga se možda očekivalo, leži u činjenici što se nije snalazio na jeziku koji nije bio njegov materinski expressis verbis. Duh (novo)štokavskog standarda on nikad nije dokraja bio oslobodio splitskog naglaska, što je remetilo karakter lika koji je tumačio. I dok je to u Vrdoljakovim filmovima moglo proći kamuflirano poštapalicom "razumiješ ti mene", drugdje je isto nailazilo na otpor.

Već proslavljen ulogama odigranim na čakavštini, Dvornik zaista nije bio svoj, recimo, ni kao Dimnjačar u seriji "Kapelski kresovi" (1974.) Ivana Hetricha, gdje je pomalo groteskno bilo slušati njegove izgovore kajkavskog jezika s čakavskim akcentima. Iste je godine i sinkroniziran u filmu "Derviš i Smrt" Zdravka Velimirovića, kad mu je drugi glumac u montaži posudio glas.

Jerbo, Boris Dvornik tipičan je fah-glumac, kako to definira žargonska teatrološka terminologija. Ne možeš mu dati igrati Hamleta ili Kralja Leara u Shakespearea, kao ni Leonea Glembaja u Krleže ili neki lik iz antičke drame Homera i Sofokla… Upravo iz tog razloga bilo je i zaiskrilo između Dvornika i njegovog takoreći prijatelja, kazališnoga kritičara Anatolija Kudrjavceva, kad je potonji napisao kritiku o predstavi Strindbergove drame "Otac", gdje Dvornik baš i nije bio prošao lišo. Ipak, pomirit će se njih dvojica u duhu, preminuvši u svega pet sati razmaka i jednako toliko kvartova udaljenosti u Splitu: Tolja je usnuo na sam Uskrs oko 20 sati, a Boris oko 1 bota u noći Uskršnjeg ponedjeljka…

ROKO PRČ I MEŠTAR

Ali, ono po čemu će se pamtiti kolosalna karijera Borisa Dvornika, ima točno i ime i prezime, kao i nadnevak: bit će to kultna televizijska serija "Naše malo misto" (1970. – 1971.), koju je po scenariju Miljenka Smoje snimio jedan drugi mag svojega zanata: Danijel Marušić. Uhvativši zalet s Gluščevićem nekoliko godina prije toga, Dvornik je ulogom Roka Prča zabetonirao svoju specijalizaciju za ubuduće. Bio je toliko suveren i karizmatičan da je, vidjeli smo, zahvaljujući tom nesvakidašnjem daru bio pozivan i u projekte koji nisu bili po njegovoj mjeri skrojeni. A da su baš čakavski jezik i vlastiti mu dijalekatski idiolekt bili dobitna kombinacija uspjeha, pokazalo se i u Delićevom filmu "Roko i Cicibela" (1978.), te Marušićevom "Servantes iz Maloga Mista" (1982.), snimljenom po prijašnjoj seriji.

I dok je kao Roko Prč, premda u antologijskoj izvedbi, bio u subalternom položaju kao lik u odnosu na Dotura Luiđija i njegovu Bepinu, Dvornik je kao Meštar u seriji "Velo misto" (1980.) dominirao u svakom pogledu. To je bio on. Boris Dvornik. Neporecivi vladar scenske situacije i kadra, sjedinjenost vlastitog temperamenta s naravi lika, posve prirodno srašćen sa šavovima sijamske blizanačkosti. Tu Dvornik nije glumio, tu je igrao samoga sebe.

image
Meštar u 'Velom mistu'
Arhiv SD

A upravo je zalet za taj svoj fortissimo Boris bio uzeo ulizavši u kostim šjor Bepa Pegule u Tijardovićevoj opereti "Mala Floramy" (1976.). U toj roli došli su do izražaja svi njegovi talenti. Nakon što je onako suvereno amaterskom maestralnošću otpjevao uvodni song serije "Naše malo misto", s još je više patosa bio donio i ovu stožernu Tijardovićevu ulogu, kojoj će kasnije pridodati i lik Lešandra iz "Spli'skog akvarela". A na Splitskom festivalu s Oliverom Dragojevićem briljirat će u evergrinu "Nadalina" (1981.), te sa sinom Dinom godinu kasnije u pjesmi "Mille non piu mille" (1982.). To je sam vrhunac njegove popularnosti, pa u simultanki svega ovoga skupa gradi jednu stožernu umjetničku figuru cijenjenu i voljenu na prostorima cijele bivše države. Ciklus će biti dovršen natupom u mjuziklu "Tijardović, život i vrijeme" (1983.) u HNK Split, što je bio putpuri šjor Ivinih melodija koje su na kazališne daske bili iznijeli Miljenko Smoje i Davor Rocco, te redatelj Ljubiša Ristić i dirigent Loris Voltolini.

PRIRODNO STANIŠTE

Te "daske koje život znače" bile su prirodno stanište Borisa Dvornika. Za njegov nerv filmska je kamera bila odveć sterilna i artificijelna, a punim plućima disao je jedino u kazalištu, gdje mu je pogonsko gorivo bila neposredna interakcija s publikom. Bit će da je nekom svojom nadnaravnom ćutilnošću Dvornik bio u stanju i redivivirati bivši život stabla od kojega su te daske bile i učinjene, pa je na toj energiji, uz svoju vlastitu, onako snažno i uvjerljivo tumačio i brojne sudbine nekih svojih dalekih pobratima dok je po njima, tim živodajnim daskama, koračao.

Pamtit ćemo Dvornika po nenadmašnim kreacijama iz "Libra Marka Uvodića Splićanina", u dramama "Šjora File" i "Šjor Bartulovi snovi" Eduarda de Filippa, u Brešanovoj "Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja" i "Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću", u Matišićevoj "Cinco i Marinko", zatim u Pirandellovom komadu "Čovik, zvir i kripost", Goldonijevim "Ribarskim svađama", pa u Smojinim komadima "Roko i Cicibela" i "Roko krvolok", te u vlastitoj adaptaciji njegova djela "Ja i moj mali kumpanjo"…

Kazalište je bilo njegovo prirodno stanište. Mogao je zaboraviti tekst, zbuniti se, nešto krivo reći u ekstazi ili u transu; ali, on je bio najveći i u tim kriznim i kritičnim situacijama. Jerbo, refleksna spremnost na ikoji oblik nenadane improvizacije ili promptne interpretacije učinila je ovoga artista među najvećim glumcima što ih je Dalmacija ikada dala.

HOD U POVIJEST

Osobno, Borisa Dvornika neću se patetično sjećati po nekoj od njegovih snimljenih velikih uloga ili in vivo odgledanih u splitskome Teatru – tko bi, uostalom, i bio kadar izdvojiti onu rolu što mu je bila najveća ili u kojoj je on najveći bio? – Borisa Dvornika pamtit ću po slici uživo, kad sam ga ugledao kako dijagonalno hodom siječe Trg Gaje Bulata ispred splitskoga HNK. Nisam mu se htio javiti, iako smo se znali iz kazališnih hodnika i kazališnoga kafića "Taloga". Želio sam sebično uživati u veličini njegove karizme i njome ispunjenom prostoru. Želio sam uživati gledajući ga u đins-košulji sa zavrnutim rukavima do polovice lakta i u rebatinkama. Želio sam neometan gledati kako mi najveći splitski trg biva tijesan, iako nas na njemu nema puno. Želio sam da mi se pred očima odvrti cijela jedna kinematografija, zajedno s djetinjstvom koje je, posredstvom ekrana ili filmskog platna, ova glumačka i dalmatinska ljudska veličina obilježila načinom što će mi u svim svojim registrima ostati doživotan.

Da se sav Split, zajedno s okolicom, jutros, popodne ili večeras slije na Trg Gaje Bulata, ispred crkve Gospe od Zdravlja, Teatra i Kuće Jelaske, ne bi ta pijaca bila punija i više napučenija od onih nekoliko momenata dok je Boris Dvornik, dijagonalno iz Marmontove, koračao prema Porinovoj ulici. Bio je to hod iz najgledanije kazališne predstave i televizijske serije do u najveći ovdašnji film: bio je to hod čovjeka iz trenutne sadašnjosti u povijest što pripada svima nama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. studeni 2020 01:55