StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Inventura prošlosti koja nam se vratila

Piše Ivica Ivanišević
25. lipnja 2020. - 13:51
Slavko Goldstein  Željko Puhovski/hanza media

U pravilu, recenzenti se bave prvim izdanjima netom izašlih knjiga. Istini za volju, ovo "netom" u praksi se počesto ispostavi kao "brutom", jer ni najmarljiviji kritičari nisu kadri ažurno pratiti produkciju, pa počesto o nekoj knjizi dospiju pisati tek mjesecima nakon njezina objavljivanja. Osobito lijenoj čeljadi dizelaških performansi zna se dogoditi da se pozabave librom koji je publiciran prije punih godinu dana. No, takvi su slučajevi ipak iznimno rijetki. Zašto vam onda ovoga tjedna pod nos stavljam treće izdanje knjige koja je izvorno objavljena prije čak trinaest godina? Zbog njezina naslova i sadržaja. Radi se, naime, o zamašnome libru Slavka Goldsteina "1941. Godina koja se vraća".

Ovoga djela jamačno ne bi bilo da su i autor i kultura kojoj pripada mogli uživati u privilegiju da o prošlosti misle i govore kao o neponovljivome vremenu koje je ostalo davno i daleko iza svih nas. Ali već puna tri desetljeća ta prošlost iznova oživljava, prijeteći nam reprizom. I kako vrijeme prolazi, čini se da prijetnja biva samo to veća, a da se 1941. vraća sve brže, jureći prema nama bez kočnica.

Te fatalne godine Slavko Goldstein bio je dječak. U samo nekoliko dana njegov se svijet srušio. Do desetog travnja živio je sretno i bezbrižno sa svojom obitelji. A onda su ritam života i, naravno, smrti, počeli diktirati ustaše. Njegov otac, ugledni karlovački knjižar, odveden je u logor gdje će mu se izgubiti svaki trag, majka u zatvor, Slavko i njegov četiri godine mlađi brat Danko izbačeni su iz stana na ulicu, a sva obiteljska imovina, od knjižare nadalje, zaplijenjena je.

PRIČA I ČINJENICE

Knjigu o trinaestogodišnjem dječaku Slavku napisao je 79-godišnji starac Goldstein, pokušavajući rekonstruirati i svoje privatno i ono povijesno vrijeme, odnosno oživjeti društveni ambijent u kojemu je bilo moguće da šačica razbojnika i sadista zagospodari državom, masovne zločine ponosno objavi kao ključnu programsku težnju i ipak zaludi dovoljan broj ljudi koji će im oduševljeno – sve do danas – pljeskati.

Sadržaj "1941." (pa, ako hoćete, i razlog za pisanje ove knjige) sasvim je osobna drama koje, međutim, nikada ne bi ni bilo da cijelo društvo te fatalne godine nije izloženo potresu čiji aftershockovi traju, evo, sve do danas. Slavko Goldstein kao vješt pripovjedač s nezanemarivim filmskim iskustvom (jer se radi o čovjeku koji je potpisao scenarije nekoliko zapaženih dugometražnih naslova kao što su, recimo, "Signali nad gradom" i "Akcija stadion") suvereno izmjenjuje perspektive i s lakoćom dinamizira radnju, izmjenjujući krupne, sasvim intimne planove i sveobuhvatne totale.

Zato njegova knjiga započinje kao memoarski zapis, da bi se vrlo brzo pretočila, odnosno pretvorila u široku, razvedenu i vrlo detaljnu povijest koja se iz tijesnog mikrokozmosa obitelji Goldstein širi na cijeli prostor Hrvatske. Osobne i obiteljske uspomene prepliću se s arhivskom građom i čvrsto dokumentiranim faktima iz svih dostupnih vrela. Teško je reći što više imponira: autorova upornost u traganju za podacima (i, još i više, njihovom rigoroznom provjerom) ili skrupuloznost u tumačenju izvora i iskaza, od kojih su mnogi upitne vjerodostojnosti ili iznuđeni pod pritiskom.

KATALOG SUDBINA

Osim što je priča o drami jedne obitelji i jedne zemlje, ovaj se libar može čitati i kao zapanjujući katalog sudbina, jer skicira, a počesto i vrlo detaljno portretira na desetke biografija što običnih, dakle, anonimnih ljudi, a što povijesno zanimljivih osoba, svejedno na kojoj su se strani nakazne društvene orgije našli, jesu li bili žrtve, zločinci ili, najčešće, uplašeni oportunisti zaokupljeni spašavanjem samih sebe. Impresionira, međutim, autorova zaokupljenost ambicijom da druge i treće pokuša razumjeti, ne da bi ih abolirao zbog krivih moralnih izbora koje su počinili, nego da bi objasnio, i sebi i nama, složene mehanizme koji stoje iza takvih izbora.

Prije i poslije svega ova knjiga podsjeća na dvije neporecive činjenice: koliko je Slavko Goldstein bio veliki pisac i koliko je bio veliki hrvatski patriot. Na jednome mjestu u knjizi on spominje kako ga je njegov izraelski prijatelj Henry Frank u šali nazivao hrvatskim nacionalistom židovskog identiteta. To bi se moglo kazati i bez šaljivih predumišljaja. Ma što o tome mislile moralne nakaze poput jednog svećenika katoličke crkve, koji se na Facebooku naslađivao nakon što je objavljena vijest o smrti Slavka Goldsteina, zapisavši kako mu je drago da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovoga svijeta.

#LIBROFILIJA

Izdvojeno

05. srpanj 2020 23:45