Udbaškim žargonom kazano, Semezdina Mehmedinovića pratim gotovo puna tri desetljeća, od 1992. godine i njegove zbirke "Sarajevo Blues". Da sam zbilja bio (i ostao) neka suvremena inačica Ilije Čvorovića, mogao sam nabiti ozbiljnu kilometražu idući stopama ovoga pisca. Ratne godine on je, doduše, proveo u Sarajevu, gdje mu je, razumljivo, radijus kretanja bio tjeskobno ograničen. No, zato je 1996. otputovao u Sjedinjene Američke Države, mijenjao tamo i gradove i adrese (potonjih ukupno trinaest), da bi se tek prošle godine, nakon skoro četvrt stoljeća odsutnosti, vratio u Sarajevo.
Čovjek za kojega bismo mogli reći da se zemljopisno dugo, cijeloga života tražio, isprve je, međutim, pronašao svoju poetičku nišu. Ili je ipak bolje reći da ju je za sebe izgradio, pošto je nij...