StoryEditor
Književnostlibrofilija

Ima li života poslije COVID-a 19?

Piše Ivica Ivanišević
28. prosinca 2020. - 12:11
Fareed ZakariaArhiv Fraktura

Tko kaže da je ozbiljno i pametno novinarstvo umrlo, taj kleveće i laže. Itekako je živo, samo što ga sve manje ima u novinama. Zato su tu knjige poput "Deset lekcija za svijet poslije pandemije" Fareeda Zakarije, CNN-ova urednika i voditelja showa GPS (Global Public Sqaure) te pisca nekoliko publicističkih hitova.

Dok je običan svijet razbijao glavu preteškim pitanjem kako se nositi sa zdravstvenim, ekonomskim, društvenim i drugim izazovima zaraze COVID-om 19 (a poprilično natučenu glavu razbija i dandanas, jer pandemija ne jenjava, dapače), on je već bio zaokupljen fizionomijom našega svijeta jednom kad nas opaka boleština konačno ostavi na miru. Zadnji podaci na koje se u knjizi referira odnose se na događaje potkraj srpnja, što će reći da su prošla samo tri i pol mjeseca od trenutka kad je Zakaria sjeo za računalo pa do dolaska hrvatskog prijevoda (što ga potpisuje Iva Karabaić) njegove knjige pred naše čitatelje. Tako munjevitu reakciju na neki društveni fenomen može iskazati samo čovjek kojemu je žurnalistički nerv upisan u DNK. Osim što ima reflekse nindže, Zakaria je i blistavi erudit te strastveni pisac čije se knjige halapljivo gutaju kao napeta žanrovska literatura, premda se bave vrlo složenim društvenim procesima koje je ponekad teško i razabrati, a kamoli tek u cijelosti razumjeti.

U najkraćem, "Deset lekcija..." libar su koji se bavi posljedicama zaraze. Za dva ili tri desetljeća takvu knjigu, vjerojatno, neće biti naročiti kunst napisati. No, baviti se posljedicama godinama prije nego što su one nastupile, riskantan je pothvat koji traži odvažna izvršitelja. Zakariji ne manjka hrabrosti, baš kao što mu ne fali ni svijesti o tome da ovi ili oni markantni događaji mogu promijeniti tok povijesti i trasirati do jučer nezamislivi pravac razvoja (ili propadanja) nekoga društva. "Povjesničar Frank Snowden smatra da je srednjovjekovna kuga bila dio 'koktela' stvaranja države jer je zahtijevala snažnu vladu kako bi uvela karantenu", podvlači Zakaria, sugerirajući kako bi i ova novovjeka "kuga" mogla presudno preoblikovati naš svijet.

ORIJENTIR U JEKU ZARAZE

Premda se bavi društvom nakon pandemije, knjiga je dragocjena i kao orijentir za snalaženje u jeku zaraze. Oslanjajući se na misli Eliota Cohena, Zakaria ističe: "Vođe koji su uspješni – Lincoln, Churchill, Georges Clemenceau, David Ben-Gurion (i, dodao bih, Franklin Roosevelt) – oni su koji preispituju i odbijaju svoje generale, u kalkulacije unose druga viđenja i struke te kuju sveobuhvatne političko-vojne strategije." To ga vodi do sljedećeg zaključka: "Možda je zato jedan od legendarnih ratnih vođa, Clemenceau, jednom prilikom primijetio: 'Rat je previše važan da bi ga se prepustilo generalima.' Nije mislio pod time da se rat može dobiti ako se riješi generala, nego da ih je potrebno nadopuniti drugim vrstama stručnjaka kako bi se došlo do najobuhvatnijeg mogućeg razumijevanja." I eto pouke za nas, koji smo svoju sudbinu stavili u ruke stožera organiziranog kao liječnički konzilij, bez konzultacije sa psiholozima i sociolozima.

Zakaria nije autor koji nudi ili, ne daj bože, propisuje jednostavna, neporeciva rješenja. "Nakon španjolske gripe nije bilo novog normalnog, samo normalnog", podvlači on pokazujući tako figu u lice svima koji tvrde da će pandemija trajno i temeljito promijeniti svijet kakvog smo poznavali. "No povijest se ne ponavlja uvijek", dodaje Zakaria i odmah relativizira svoj zaključak. Ipak, budućnost koja je pred nama nije baš sasvim neizvjesna: "Malo je vjerojatno da ćemo se ikad u potpunosti vratiti u prošlost. Pandemija je poslužila kao prisilno masovno testiranje proizvoda za digitalni život – i u velikoj mjeri naši su tehnološki alati prošli taj ispit" (bez obzira što to i nije baš najbolja vijest, jer "kad ste na telekonferencijskoj vezi, vi trošite socijalni kapital, a ne gradite ga").

Možda i najsnažnija poruka ove knjige ne dolazi od njezina autora, nego od Lawrencea od Arabije. Zakaria, naime, evocira filmsku epizodu u kojoj se glasoviti junak odbio pokoriti onome što je tobože sudbinski određeno, nego je postupio drukčije i izgovorio čuvenu rečenicu: "Ništa nije zapisano." Kao što je Lawrence od Arabije mogao birati, možemo i mi. Uostalom, tko kaže da nam je baš tako loše? "Kad bješe doba tako prepuno grožnji? Ludila? Pisanih, izrečenih laži?", pisao je potkraj devetnaestog stoljeća Alfred Tennyson, uvjeren da je njegova generacija najnesretnija od svih. Tako i mi o sebi volimo razmišljati kao o mučenicima, iako nam ništa nije zapisano.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. travanj 2021 19:44