StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Henning Mankell, ‘Povratak učitelja plesa‘: najveća faca skandinavskog noira opet je na visini svoje reputacije

27. svibnja 2021. - 16:09

Švedski pisac Henning Mankell (1948. – 2015.) svjetsku je slavu stekao serijom romana o inspektoru Kurtu Wallanderu, melankoličnom istražitelju iz provincijskog Ystada, s razorenim privatnim životom (žena ga je ostavila, kći mu se pokušala ubiti, a otac, inače umjetnik koji cijelu karijeru slika jedan jedini motiv, ne može mu oprostiti što je postao policajac).

U nekom trenutku Mankellu se, valjda, učinilo da je takav junak odveć žovijalan i vedar, pa je stvorio novoga, još depresivnijeg. Stefan Lindman, jer tako se dotični lik zove, nije plesao samo jedno ljeto, nego samo jednu kasnu jesen, i to u romanu "Povratak učitelja plesa", što ga je na hrvatski (s njemačkog jezika, a ne sa švedskog izvornika) prevela Branka Grubić.

Tome karakteru više se nije vraćao, premda je knjiga (izvorno objavljena 2000. godine) odlično prošla i kod publike i kod kritike, a po njoj su snimljena i dva filma (švedska verzija s Jonasom Karlssonom i njemačka s Tobiasom Morettijem u glavnim ulogama). Vjerojatno se ni sâm Mankell nije mogao lako nositi s tako čemernim likom.

Sve je luzersko, i ljubavnica i nogomet

Stefan Lindman također je policijski istražitelj iz provincije, u ovom slučaju iz Boråsa. Još nije navršio četrdesetu, što bi trebalo značiti da je u najboljim godinama, ali nažalost ne znači. On, naime, nikada nije imao čak ni dobre godine, pa se davno prestao nadati boljima.

Nema prijatelja, nego samo kolege, a ljubavni život vedar mu je kao švedsko nebo u kasnu jesen: žena s kojom je u krhkoj vezi starija je od njega deset godina i ima dvoje odrasle djece, a upoznao ju je preko oglasa u novinama.

Kad se ne bavi policijskim poslom i nije ljubavnik, gleda nogometne utakmice i skuplja fotografije i novinske članke o svom omiljenom klubu Elfsborgu (koji je, provjerio sam, pretežno luzerski baš kao i on sâm).

Sve to, međutim, nije bilo dovoljno Henningu Mankellu, nego je svoga junaka još počastio i rakom jezika. Upoznajemo ga upravo u trenutku kad je saznao dijagnozu.

Dok se bude pokušavao pribrati od te strašne objave, pogled će mu pasti na primjerak večernjih novina odložen na bolničkoj recepciji, gdje će pronaći vijest da je Herbert Molin, njegov nekadašnji kolega, a već dulje vrijeme umirovljenik, ubijen u nekome malom mjestu na sjeveru Švedske.


Kako ga punih mjesec dana dijeli od početka terapije s neizvjesnim ishodom, a nema drugoga posla, jer je i službeno na bolovanju, Lindman će se uputiti do mjesta zločina i tamo u suradnji s lokalnim istražiteljem (čije je ime Giuseppe Larsson, jer mu je mama bila infišana u jednog talijanskog pjevača sentimentalnih pjesama kojeg je slušala na koncertima) početi sklapati kockice mozaika.

Herbert Molin živio je kao pustinjak u zabačenoj kući, ne održavajući nikakve društvene veze, ubijajući vrijeme slaganjem golemih, kompliciranih puzzli i vježbanjem tanga u paru s posebno za tu potrebu napravljenom lutkom.

Nepoznati napadač izbičevat će ga do smrti, pretvarajući veći dio njegova tijela u bezobličnu i krvavu mesnu kašu, savršeno u duhu nordijskih krimića koji su, kao što znamo, puni nastranih brutalnosti (premda u Mankellovu obranu treba reći kako on nije, poput većine svojih kolega, zaokupljen minucioznim opisima mučenja, nego je u tom smislu vrlo sažet i pruža samo najnužnije informacije).

Kako to već biva, vrlo brzo će postati jasno kako su ključevi ovoga slučaja skriveni negdje u prošlosti, i to zaista davnoj, u vrijeme koje švedska službena historiografija i tamošnji obrazovni sustav vole prikazivati u bitno uljepšanoj verziji.

Još tu živi Hitler

Slici zemlje koja je mudrošću i opreznim taktiziranjem uspjela ostati izvan vihora Drugog svjetskog rata, Mankell konfrontira činjenicu da je u državi tada postojalo nekoliko nacističkih stranaka i da je Hitler velikome broju njegovih sunarodnjaka bio apsolutni politički favorit.

To sasvim sigurno ne može razveseliti švedske domoljupce, no još i više ih je, slutim, rasrdila autorova tvrdnja kako je nacizam u njegovoj zemlji još uvijek živ i itekako žilav te da njegovi najopasniji eksponenti nisu balavi skinheadsi s martensicama, nego dobro prikriveni i čvrsto umreženi ljudi s naoko besprijekornim građanskim karijerama.

Henning Mankell opet je na visini svoje reputacije (a mnogi ga, pa i moja malenkost, smatraju najvećom facom skandinavskog noira): u paketu s besprijekornom žanrovskom napeticom, nudi paprenu, iako nenametljivu, društvenu kritiku.

Kao da se, recimo, neki našijenac usudio napisati majstorski krimić koji će nas podsjetiti na činjenicu kako je ustašija još uvijek tu, među nama.

item - id = 1101726
related id = 0 -> 1126262
related id = 1 -> 1119675
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. rujan 2021 13:18