Književnost se plaši novinarstva. Znam da zvuči bedasto, ali je tako. Literaturi je strašno stalo da granica koja je dijeli od žurnalizma bude jasno povučena. Tu crtu razdvajanja ne moraju svi poštovati, ali onaj tko se drzne iskoračiti na drugu, dakle, krivu stranu, neka zna da to čini na vlastitu odgovornost. Jer, tko s uzvišenog terena književnosti skrene na prizemno tlo novinarstva, prije ili kasnije zapet će u ljepljivome mulju. Tog nepisanog pravila drže se čak i oni pisci koji manje ili više uspješno održavaju paralel-slalom između književnog rada i žgobavanja u dnevnome tisku. Preko dana bave se surovom stvarnošću, a navečer imaginiraju drukčije svjetove koji se takvima čine samo na prvi pogled. Naime, svakom je čitatelju jasno da dotični autor piše o našemu vremenu i prostoru, ...