Neki pisci zbilja ne oklijevaju, nego već prvom stranicom odalame čitatelja, izbace ga iz ravnoteže, iščupaju iz njegova svijeta i nasele u vlastiti.
Recimo, Darko Cvijetić. Njegova zbirka “Ježene kožice” započinje pjesmom “Zakopavanje sestre”: “Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine/Živjela je u Nizozemskoj udana za Nijemca/Imaju već velike kćerke/Javili krajem godine da su joj identificirali/Brata u masovnoj/I ona pokopala nekoliko kostiju/Drugi puta sam je sreo 2005./Opet joj našli brata/Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj/Još joj brata iskopali/Ove 2015. bila je mirna i puno starija/Našli ga opet, šapće i osvrće se/Dokle ću ovo, svaki četiri pet ljeta?/Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu još brata?/A meni pun mezar.”...