Šestog festivalskog dana 33. Marulićevih dana večeras su na programu predstave "Tako nam Bog pomogao" i "Noć s Aleksom".
Za predstavu "Tako nam Bog pomogao" splitskog kazališta PlayDrama, redatelj i dramaturg Hrvoje Korbar tražio je i našao način kako da od šarolikog žurnalističkog materijala oblikuje punokrvnu teatarsku strukturu, koja na duhovit način pristupa nekim temeljnim religijskim dogmama.
"Mnogo je bijesa i ljutnje u Dežulovićevim tekstovima, mnogo je pitanja, ali i mnogo dobrog humora, pa čak i simpatija prema vjeri, toj, kako kaže pisac, najrazumljivijoj od svih čovjekovih slabosti.
Ključ za čitanje ‘Summe Atheologiae‘ pronašao sam u posljednjem tekstu u zbirci, svojevrsnoj (ne)vjerničkoj autobiografiji autora pod naslovom ‘Ja, Bog i moja baba Kata‘. Svatko od nas vjerojatno je imao nekog djeda ili baku, oca ili majku, kojima je bilo od iznimne važnosti da, baš kao i oni, budemo aktivni članovi Katoličke crkve, primimo sve sakramente, redovito pohađamo vjeronauk i sudjelujemo u drugim župnim aktivnostima“ - kazuje Korbar.
Predstava se izvodi na sceni splitskog Gradskog kazališta mladih, a uloge tumače mladi glumci Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru na Festival hrvatske drame dolazi s predstavom Marka Tomaša "Noć s Aleksom", koju će izvesti na sceni HNK Split s početkom u 20 sati.
Biografsku dramu o velikom pjesniku i svojevrsnom simbolu Mostara, Aleksi Šantiću, ispisao je jedan od najcjenjenijih suvremenih pjesnika, također Mostarac, Marko Tomaš, a režirao ju je Ivica Buljan.
Uloge, među kojima su i one velikih imena ondašnje literarne scene poput Osmana Đikića, Svetozara Čvorovića, Miloša Crnjanskog i Miroslava Krleže, tumače glumci mostarskog kazališta: Vladimir Mićković, Ivo Krešić, Jelena Kordić Kuret, Miro Barnjak, Filip Lukenda, Robert Pehar, Ana Franjčević, Damir Čobo, Mirela Mijačank Kordić, Nikolina Marić i Tea Pandža.
Posljednje dane Šantić provodi u kući Ćorovića kod sestre Radojke – Perse, koju Tomaš pretvara u moćan zaštitnički lik koji karizmatičnim monologom, bliskom tonu tragedije, opisuje prokletstva i začarani krug u kojemu se kreću pojedinci nesretno ovisni o etničkoj zajednici.
Šantićev san pohodi mlađi, također mrtvi pjesnik, njegov brat Jakov. Jakov se pojavljuje recitirajući svoju poznatu pjesmu „Na mjesečini“ koja se originalnošću i modernističkim pristupom čini ‘‘svjetskija‘‘ i suvremenija od Aleksine poezije.
Njihov zet Svetozar Ćorović, također mrtvi pjesnik, obilazi Šantića da ga podsjeti na zanos s kojim su nekad mladi jurišnici zamišljali budućnost koja će se dogoditi raspadom Austro-Ugarske monarhije, i na gorko otrježnjenje koje je nastalo nakon stvaranja nove države.
U sličnoj se funkciji pojavljuje pjesnik i diplomat Jovan Dučić koji je svoju ulogu u buđenju nacionalne svijesti kroz poeziju, obilato naplatio kod novog kralja, za razliku od Alekse Šantića koji ostaje živjeti u svom Mostaru, osiromašen i poluodbačen. Crnjanski je jedini koji starome pjesniku odaje priznanje za životno djelo iako je i sam skeptičan prema njegovoj kvaliteti.
Krleža, kao glasnik novog vremena, avangardist i internacionalist, u svom je dijalogu sa Šantićem, zgrožen provincijskim malograđanskim mentalitetom. Opisujući spomen sobu Kranjčevićevu, on se neizravno ruga Šantićevoj uramljenoj slici kralja Karađorđevića.
