StoryEditor
Kazališteglumačka doajenka

Bila je lišena taštine, uvijek spremna podijeliti znanja, velika, a skromna, doma u splitskome dijalektu, rekli su kolege i prijatelji o Magdi Matošić

Piše Jasmina Parić
12. siječnja 2021. - 18:27
Trpimir Jurkić i Magda Matošić  Paun Paunović/Cropix

TRPIMIR JURKIĆ: Njezin splitski dijalekt bio je izvoran, jezik njezina života i njezine krvi

Mnoge me uspomene vežu uz Magdu Matošić i njezinu obitelj. Više puta našli smo se zajedno na pozornici, a, uz to, igrala je i u mom prvom tekstu koji je postavljen u HNK Split, u "Nevažnim pričama" 2003. godine, u režiji Gorana Golovka.

Naše poznanstvo počelo je mnogo ranije, osamdesetih, u Kazalištu mladih, a njezin muž Sava Komnenović bio je moj prvi redatelj.

Često sam joj pričao - bilo joj je to drago slušati - kako mi je upravo on otkrivao prve tajne, značenja i vrijednosti kazališne umjetnosti. S njezinim sinom, pokojnim Bobom Davidovićem također sam često igrao i tako su me uz tu umjetničku obitelj godinama vezali i posao i prijateljstvo.

Prilikom postavljanja "Nevažnih priča" kao autor sam iskusio jednu posve drugačiju vrstu straha i treme u odnosu na ovu našu uobičajenu, glumačku. Na kraju, sve je ispalo odlično, bio sam prezadovoljan i sretan što je takva glumica igrala u mom komadu.

Nas, mlađe kolege, uvijek je promatrala s puno zanimanja, pratila je naš rad i često smo o svemu razgovarali.

Njezin splitski dijalekt bio je izvoran, jezik njezina života i njezine krvi i, naravno, nešto drugačiji od dijalekta moje generacije. Dijalekt se mijenja, ali drago mi je što me "pročitala" i prepoznala kao glumca "s uvom" za govor njezine mladosti. Stoga je i željela da upravo ja promoviram njezinu knjigu "Male zvijezde Velikog medvjeda", rekao je dramski prvak HNK Split.

JASEN BOKO: Veliko, a skromno Magdino srce

S Magdom Matošić nije bilo teško biti prijatelj, a jednako zabavno bilo je biti njezinim suradnikom u kazališnim projektima na kojima smo zajedno radili.

Temeljito obrazovana i talentirana kao glumica, bila je jedna od posljednjih starih fetivih splitskih gospođa, s kojom se uvijek imalo o čemu razgovarati kad se govorilo o umjetnosti ili o Splitu kakav je nekad bio.

Bezbrojne su uloge koje je kreirala na scenama Gradskog kazališta mladih, u kojemu je (još u vrijeme "Titovih mornara") bila, zajedno s Josipom Gendom, među prvim glumcima u profesionalnom angažmanu.

Niz uloga nastavio se i u splitskom HNK, ali prije nego po njezinim odličnim ulogama pamtit ću je kao obrazovanu gospođu, dragu prijateljicu i veliku poznavateljicu grada u kojemu je odrasla i koji je umjetnički obilježila.

U sjeni njezinih uloga ostali su brojni njezini angažmani u čakavizaciji dramskih klasika, adaptiranih u splitski, odnosno dalmatinski idiom, ali i njezina knjiga autobiografskih zapisa iz 2012. godine "Male zvijezde Velikog medvjeda", o odrastanju u starom Splitu, sjajna knjiga koja je nepravedno ostala u sjeni nekih "velikih" izdanja.

Ova intimna i samozatajna ispovijed kronika je njezina grada, ispričana iz prve ruke, od svjedoka toga razdoblja, knjiga koja zaslužuje puno veću pozornost od one tada joj posvećene. Uvjeren sam da sudbina te knjige zapravo svjedoči najveću vrlinu ove glumice: samozatajnost. Veliko, a skromno Magdino srce.

SILVANA STANIĆ: Bila je lišena taštine, uvijek spremna podijeliti znanja

Beskrajno sam zahvalna Magdi Matošić za ljubav, plemenitost, dobrotu i pomoć u radu. Bila je divna osoba i kolegica, lišena taštine, uvijek spremna podijeliti znanja i vještine s mlađima.

Kada mi je Vanča Kljaković ponudio ulogu Filomene u "Libru Marka Uvodića", neki su se čudili i pitali ga kako ću ja to izvesti; rođena sam u Splitu, ali sam porijeklom Hercegovka, stari splitski dijalekt nije bio "moj". Tada mi je Bobo Davidović, Magdin sin, rekao:

- Ajde ti u moje matere i za tri dana ćeš sve naučit.

I tako sam stigla u njezin stan i stala čitati tekst, onako književno, a ona je rekla: Ma kako to govoriš "ovod"? A di ti je akut? I počela me učiti... Ta je predstava bila tako uspješna da je igrala punih petnaest godina. A Magda je sve to radila gratis, zbog nas i zbog kazališta, ni bombonijeru nije htjela uzeti.

A u "Teštamentu", koji se održao na sceni devet godina, igrale smo zajedno. Bilo joj je već sedamdesetak godina, bilo je i fizički zahtjevnijih scena (jedna je uključivala klečanje i molitvu) i sve je besprijekorno obavljala.

Pamtit ćemo je po iznimnoj vitalnosti i bistrini. Ni jednom se nije zbunila u izvedbi, naprotiv. Kada je u predstavu uskočio Čedo Martinić nakon samo tri probe - što je za glumca jako stresno - znala ga je podržati, dobaciti improvizaciju, a sve je izgledalo potpuno prirodno. Zbog njezine "škole" i ja se danas usudim improvizirati, i to na splitskom dijalektu.

TONĆI ŠITIN: Sačuvala je snove za duge dane tihovanja

Baš sam se spremao da s paketom malih šarenih čokoladica odem ponovo u Dom na Zenti i obradujem Magdu, da mahnem izdaleka njoj i Sveti koji će me čekati s novim teatarskim zgodama.

Iznenada stiže Sekina obavijest kako je Magda otputovala tiho noć ranije. Ako vrijeme mjerimo dobrim trenucima, bilo je toga u "Maloj zvijezdi Velikog medvjeda", ako samo dosezima bola oni nisu prestajali... Ipak, njezina generacija glumaca imala je samo kazalište kao jedinu životnu opsesiju.

U slučaju Magde Matošić imamo čak tri obitelji koje su bile timski vjernici jednog kaotičnog božanstva, život izvan teatra nije postojao, jedino tamo se disalo slobodno. I Savo i Bobo i Magda, mlađi Sveto i veliki mag Noe, upravo su u umjetnosti potražili svoj spas, ali i svojevrsni bijeg. Jer kako kaže mudri Goethe, čovjek ne može pobjeći iz svijeta sigurnije negoli pomoću umjetnosti, kao što se tim istim svijetom ne može sigurnije povezati nego pomoću te iste umjetnosti.

U obitelji Davidović-Matošić-Komnenović bilo je šampionskih dosega, ali i sardonskog smijeha, o proljeću duše malo se govorilo, a dani velike sreće ionako su prazni listovi u povijesti onih koji su život dali teatru. Od 1965. i prvih predstava u Kazalištu mladih (Dickensov "Cvrčak na ognjištu"), odakle 1973. s Gendom prelazi u HNK Split, Magda je igrala u nizu predstava sve do Jurkićevih "Nevažnih priča" ili Perkovićeve "Deux ex machina" iz 2005., čemu treba pridodati brojne TV nastupe, kao i jedinstvene govorne ekspertize čakavice.

Njezina intimna proza natopljena je refleksivnom nostalgijom i sjetom za svijetom i gradom kojega više nema, blijeda svjetla plinskih fenjera ne mogu ravnodušnim kibicerima kazati što zapravo usamljeni i rano zaboravljeni glumci i pjevači žele svojom umjetnošću poručiti. Poput kontese Kate upoznala je Magda gorčine života, ali i ljepote svijeta, sačuvala snove za duge dane tihovanja u kojima prestaju svi aplauzi i opipljive boli, zapisao je kazališni kritičar i obiteljski prijatelj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. travanj 2021 13:27