Ispod stabla čuči leš nage žene s krunom jelenjih rogova na glavi, postavljen kao da se moli. Nije čudno da netko izjavi "nisam nikad vidio ovako nešto" kad stigne na uznemirujuće mjesto zločina zarana u prvoj epizodi prve sezone hit-serije "True Detective" (2014.), jedne od najzlatnijih u "zlatnom dobu televizije".

Do kraja prve epizode detektivi Rust Cohle (Matthew McConaughey) i Martin Hart (Woody Harrelson) čut će da je jedna mala djevojčica rekla kako ju je "spaghetti monster" hvatao po šumi. Nešto kasnije jedan svjedok veli da je vidio "velikog čovjeka s unakaženim licem", "diva".

Serijski ubojica "Pravog detektiva" je, čini se, dosad neviđeni "boogeyman" u krajobrazu kriminalistički ili hororski intoniranih trilera, a "originalnost" njegovih poprišta zločina cijenio bi valjda i John Doe iz Fincherove "Sedmice", možda i Hannibal "Kabibal" Lecter iz "Kad jaganjci utihnu" Jonathana Demmeja.

No, sve ostalo trilersko u seriji se isprve čini već viđenim, arhetipskim, počevši od "noirovske" ugođajnosti i neusklađenih detektivskih partnera "buddy-movie" tipologije koji (do)nose privatnu "prtljagu" sa sobom. I tu leži "twist" serije kreatora i koscenarista Nica Pizzolatta.

"True Detective" navlači publiku kako će gledati klasični, da ne kažemo konvencionalni prilog detektivskom žanru, da bi se serija, narativno razlomljena na tri vremenska tijeka (1995., 2002., 2012.), polako poigravala s njezinim očekivanjima.

Ubojica, visoki čovjek s ožiljcima u tumačenju Glenna Fleshlera, na koncu ispada "deja vu(k)" žanrovske devijacije, tj. psihopatologije - glavna faca "ruralnog Mardi grasa", a zapravo "kratki" spoj Leatherfacea ("Teksaški masakr motornom pilom") i Normana Batesa ("Psiho") koji razgovara s lešem vlastita oca zavezanim za krevet.

Detektivi "Pravog detektiva" su ustvari ti koji su rijetko viđeni unutar žanra. Ovo je serija o njima, epska (filmska) karakterna studija s uporištem u egzistencijalnom, pa tek onda detektivska misterija s monstruoznim ubojicom. Kad filozof, pesimist i realist Cohle kaže "kao u svim snovima, eto čudovišta na kraju" i "sve završava s visokim čovjekom", tako doista i biva.

Ubojica je zvijezda zadnje epizode i tek se u njoj pojavljuje kao lik, glavom i ožiljcima, da bi dotad samo upoznali njegovo (ne)djelo koje odgonetaju Hart i Cohle, odgonetajući usput sebe same kao ljude i vlastitu svrhu postojanja koji potonji na početku serije ne vidi i smatra da "ljudi kao bića ne bi trebali postojati".

Sreća da ih glume sjajni filmski glumci, u to doba preporođeni McConaughey ("Ubojiti Joe", "Mud", "Dobri dileri iz Dallasa", "Interstellar") i Harrelson, na tri koraka do uloge karijere u "Tri plakata izvan grada". Gledateljsko iskustvo bi u protivnom bilo možda ravno gledanju trave kako raste ili, u ovom kontekstu, leša kako truli.

No, to je i bila namjera Pizollatta i redatelja Caryja Jojija Fukunage ("Bez imena", "Jane Eyre") koji povremeno prekinu "kolotečinu" nečim istinski uzbudljivim, bilo da je riječ o Hartovom seksu s mladom ljubavnicom (bezobrazno bujna Alexandra Daddario) u drugoj epizodi ili izvrsnoj filmskoj akcijskoj sceni u neprekinutom kadru od šest minuta s Cohleom na tajnom zadatku u četvrtoj, kakva nije dotad viđena na malom ekranu.

Serija se gotovo može svesti na rečenicu Cohleova i Hartova šefa (Kevin Dunn) "imam neriješeni slučaj, a moja dva detektiva odugovlače". I "Pravom detektivu" bi se moglo prišiti "odugovlačenje", tako karakteristično za mahom sve novomilenijske serije, ali u tome i jest kvaka, odnosno ovdje to ima unutarnjeg metaforičkog smisla.

Jer, "True Detective" se vrti u krug i ponavlja zato što se u krug vrte i njegovi likovi repetitivne, gotovo "groundhog day" egzistencije. Vidljivo je to na primjeru Harta i njegove supruge Maggie (dobra Michelle Monaghan), čiji se odnos opet i iznova zasniva na njegovoj nevjeri te njezinu nerazumijevanju potrebe za ispušnim ventilom od stresna posla. Ili maloljetne prostitutke koja se, kad ponešto odraste (glumi je Lili Simmons), neće toliko odmaknuti od prijašnjeg života.

Cohle nije bez vraga za vrijeme policijskog ispitivanja speštao limenku pive da tvori krug i zatim u svom stilu filozofirao o cirkularnom trodimenzionalnom bitku kakav, metaserijski, opstoji u trima vremenskim crtama narativa serije, gdje detektivi ne istražuju samo slučaj, već takoreći jesu slučaj za Pizollatta i Fukunagu. Kako je u filmovima ceste putovanje jednako važno kao i konačno odredište, tako je potraga za istinom jednako bitna poput same istine u "Pravom detektivu", seriji koncipiranoj poput igre detekcije i egzistencije.

"Postojala su razdoblja kad sam mislio da imam pristup tajnoj istini svemira", govori pred kraj Cohle, nihilist koji potajice želi spastiti svijet. Pravi detektivi možda neće pronaći "tajnu istinu svemira", ali otkrit će smisao života (pravo prijateljstvo) i ostvariti ko(z)mični "buddy" odnos. "Bez mene nema tebe".