StoryEditor
GlazbaNevjerojatno otkriće

Leksikografkinja Marijana Pintar i novinar Sandi Vidulić pronašli izgubljenu simfonijsku sliku ‘Marjan‘ Vladimira Berse! Hoćemo li je čuti u HNK Split

11. listopada 2020. - 12:20
Marijana Pintar pronašla je note u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, a bile su u pogrešnoj zbirci.  Željko Puhovski/HANZA MEDIA

Priča o zadarskoj sfingi dobila je neočekivani nastavak. Tamo se Vladimir Bersa pojavljuje kao drvorezbar koji je eventualno inspirirao nastanak Smiricheve sfinge kopijama one s Peristila. Ovdje ga pratimo kao skladatelja zaboravljenog djela simfonijske slike "Marjan", koje smo pronašli nakon sto godina.

Radeći na prošlom tekstu, otkrio sam podatak da je Bersa komponirao "Marjan" za otvaranje splitskog kazališta 1921., a taj je podatak uredniku "Spektra" Ivi Bonkoviću bio zanimljiv da se istraži kao novinska tema. E-mailovi su poslani svim nadležnim ustanovama, a ovo što slijedi nastalo je iz te potrage.

Simfonijska slika "Marjan" Vladimira Berse, koja je orkestralno djelo bez riječi, zaboravljena je i među muzikolozima. Ona nije zaživjela kao čuvena pjesma "Marjane, Marjane". Ta je pjesma preživjela u svakom režimu, samo je u stihovima mijenjala barjak koji se vije na vrhu brda kako bi se promijenile države i ideologije.

Kad je potraga za simfonijskom slikom "Marjan", koja je obuhvatila sve naše institucije, postala beznadna i kad su sa svih adresa stigli niječni odgovori, note je zahvaljujući iskustvu u istraživanju biografija pronašla Marijana Pintar, viša leksikografkinja u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, urednica za glazbu i balet u "Hrvatskom biografskom leksikonu".

ZAŠTO IH LJUDI ZABORAVE?

Potaknuta našom zamolbom, Pintar je potražila i otkrila note u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci. Koji dan prije njezina otkrića iz NSK-a, točnije iz njihove nadležne Zbirke muzikalija, odgovorili su na naš upit kako oni nemaju traženo djelo.

Note su se, naime, nalazile na pogrešnom mjestu, među starim rukopisima u NSK-u, i nisu bile dostupne za online pretraživanje. Nakon ovog otkrića, Zbirka muzikalija povukla je unutar matične kuće kod sebe svu drugu građu od Vladimira Berse, koja će sada biti dostupna u online katalogu.

Na temelju svojih dugogodišnjih istraživačkih iskustava Marijana Pintar upisala je na muzikologiji doktorat s temom "Skrivene osobe u hrvatskoj glazbi XX. stoljeća".

image
Marjan 30-ih godina prošlog stoljeća
 
MUZEJ GRADA SPLITA

– Zanima me zašto ljudi najednom budu zaboravljeni, upravo kao ovo djelo "Marjan". Zanimljiv je fenomen zaborava. Kad vrtite film unatrag, vidite da je uvijek postojao neki razlog zašto se prašina nataložila na ljude i njihova djela – rekla nam je Pintar.

– Imala sam sličnu priču, objavila sam znanstveni rad s povjesničarom Filipom Hameršakom, o Luji Šafraneku Kaviću, koji je bio eminentan kritičar između dva svjetska rata i manje poznat kao skladatelj. Napisao je također simfonijsku sliku, ali na temu bitke na Soči, pred kraj rata 1918. Djelo je izvedeno s velikim uspjehom, ali nakon rata našlo se potpuno izvan konteksta. Nitko nije imao želje da ga stavi na repertoar, pogotovo jer se Austro-Ugarska raspala. Kolega i ja postavili smo pitanje: Bi li djelo moglo opstati i danas? Zalažem se za to da se djelo izvede, da vidimo može li umjetnički opstati bez te "priče" u kojoj je nastalo. Tako bi trebalo postupiti i s "Marjanom" Vladimira Berse, da se vidi može li se djelo samo braniti – smatra ova muzikologinja.

Tko je bio Vladimir Bersa? Kao prvo, bio je stariji brat jednog od najznačajnijih hrvatskih skladatelja Blagoja Berse. Blagoje se u svojim dnevničkim zapisima prisjećao kako je učio klavir kao dijete. "Gledao sam note koje svira Vladimir i onda gledao na klaviaturi gdje bi on stavio prste, jer sam čisto sâm učio klavir i tako doznao gdje je ta i ta nota na klaviru. Otac mi nije pustio da učim muziku. Još danas ne znam zašto…"

Vladimir i Blagoje (rođ. Benito) Bersa potječu iz plemenite dalmatinske talijanske obitelji, a majka im je iz čuvene loze Medici, no oni su kasnije preuzeli hrvatski identitet.

ČETIRI BERSINE OPERE

Vladimir Bersa (Zadar, 1864. – Zadar, 1927.) nije bio profesionalni skladatelj ni glazbenik. U Grazu je studirao pravo, a privatno je studirao kod sveučilišnog profesora Adolfa Dopplera kompoziciju i instrumentaciju. U Zadru je djelovao kao upravni činovnik, u Supetru kao kotarski predstojnik, a u Splitu kao savjetnik pokrajinske vlade.

Napisao je četiri opere. Brat Josip napisao mu je libreta za "Cvijetu", koja je praizvedena u Splitu 1896., te za "Andriju Čubranovića", koja je praizvedena u Zagrebu 1900.

Za operu "Komedijaš" (praizvedena u Zagrebu 1916.) napisao je sam libreto, kao i za "Mozartovu smrt", koja za njegova života nije doživjela izvedbu. Skladao je orkestralna djela "Novelete" i "Marjan", te mnoge popijevke za glas i klavir, a vrijednost imaju i njegove komorne skladbe: kvarteti i trija. Bavio se i crkvenom glazbom.

image
Portretna slika Vladimira Berse (ulje na platnu) u depou zadarske Galerije umjetnina
 
Luka Gerlanc/Cropix

Kad je austrijska vlada odlučila izdati zbirku narodnih pjesama s područja Monarhije, Bersi je bečki Zavod dao nalog da sakupi pučke napjeve iz Dalmacije. On je 1906. i 1907. obišao čitavu Dalmaciju i zapisao 460 narodnih pjesama. Zahvaljujući njemu preživjele su danas poznate pjesme kao "Oj more duboko".

No, "Zbirku narodnih popievaka iz Dalmacije" izdao je HAZU tek 1944., kad on više nije bio živ.

Akademija je tražila da izbaci pjesme koje je već sakupio Franjo Ksaver Kuhač, ali on to nije htio učiniti jer ih je zabilježio od pjevača koji su ih pjevali na drugačiji način, što se danas smatra ispravnim postupkom.

Vladimira Bersu danas drže za jednog od najzaslužnijih sakupljača dalmatinske narodne glazbe. Kad je umro 1926. u 62. godini, u nepotpisanom nekrologu u "Novom dobu" je, između ostalog, pisalo: "On je bio odličan muzički talent, rođen za veća djela, ali kojega su možda ograničene prilike malenih ambijenata stegle u jačem radu. Činovničko službovanje nije mu dozvolilo da svoje muzičke sposobnosti razvije, pa u tome kao da se ogleda tragika tolikih naših talenata, koji se često puta gube."

"CVIJETA" ODUŠEVILA SPLIĆANE

Na početku je Vladimir Bersa primljen s ovacijama, posebice u Splitu. Muzikologinja prof. dr. Mirjana Škunca napisala je kako je njegova "Cvijeta" bila prva opera hrvatskog skladatelja koja je izvedena u splitskom Obćinskom kazalištu. Izvođači, koji su bili iz Češke (Split u to vrijeme nije imao svoje), toliko su oduševili publiku praizvedbom "Cvijete" da ih je zvala ponovno na pozornicu, a skladatelja su uz radosne povike okitili vijencem. Opera je izvedena tri godine nakon što je 1893. otvorena zgrada Obćinskog kazališta u Splitu, u vrijeme kad narodnjaci drže gradsku vlast. Uspjehu je sigurno pridonijelo to što je opera imala elemente hrvatskog folklora.

Drugu njegovu operu "Andriju Čubranovića" nahvalio je 1900. u "Vijencu" naš veliki etnomuzikolog i povjesničar glazbe Franjo Ksaver Kuhač. No, Vladimir Bersa zatim naglo usporava tempo, do iduće opere "Komedijaš" prošlo je 15 godina, a izvedbu "Mozartove smrti" nije doživio.

Ako su političke okolnosti dale povoljan vjetar u leđa praizvedbi opere "Cvijeta", onda je posve drugačiji politički kontekst na praizvedbi simfonijske slike "Marjan" osigurao da ona padne u zaborav. Izvedba se dogodila nakon što je obnovljeno kazalište, a svečano otvaranje 16. listopada 1921. pretvoreno je u politički miting jugoslavenskog unitarizma.

U tekstu "Naše kazalište", objavljenom u "Novom dobu" dan prije otvaranja kazališta, gradonačelnik Splita dr. Ivo Tartaglia više puta spominje narod, ali ne Hrvate, za kazalište kaže da "znači napokon kulturnu radionicu u kojoj će naši umjetnici na našem jeziku i sa našom umjetnošću plazmirati kulturnu jugoslavensku dušu". "Novo doba" piše da je Tartagliin svečani govor na otvaranju kazališta završio ovacijama kralju Aleksandru.

image
 Ravnatelja Opere splitskoga HNK-a Jure Bučević: Zatražit ću od NSK kopiju partiture za orkestar. Ako se pokaže da djelo nije loše, pada mi na pamet da se izvede na platou ispred kazališta kao poklon građanima
 
Duje Klarić/HANZA MEDIA

Odmah nakon toga slijedila je izvedba Bersina "Marjana". U novinama je dobila samo jednu rečenicu: "Poslije ovoga orkestar Filharmonije odsvirao je simfoničnu sliku V. Berse 'Marjan', koja je saslušana velikom pažnjom i popraćena živahnim pljeskanjem."

Nakon toga je došla predstava koja je trebala biti zvijezda otvaranja kazališta "Jugana – vila najmlađa". Za nju je napisano da je "ostvarila dubok utisak i da je bila popraćena frenetičnim pljeskanjem, umjetnicima i piscu koji je ovjenčan vijencem".

KOROLIJINA "JUGANA" BILA JE ZVIJEZDA VEČERI

Međutim, u kazališnoj kritici u istom broju novina iznesene su oprezne zamjerke, tvrdi se da se autor žrtvovao kao umjetnik da simbolički pomogne otvaranju jer predstava djeluje kao skica.

Autor predstave "Jugana", o ujedinjenju južnih Slavena u novu državu, bio je Mirko Korolija, dramaturg kazališta, tvrdokorni jugonacionalist. Godinu kasnije postao je predsjednik zloglasne Orjune, koja je batinama i terorom mučila neistomišljenike, sebe je nazivao jugoslavenskim D'Annunzijem, a hvalio se i dopisivanjem s Mussolinijem.

Ostale predstave na programu u tih nekoliko dana uključivale su stara djela Branislava Nušića, Jovana Sterije Popovića, Ive Vojnovića i Ivana Cankara, koja su dugo bila po kazališnim pozornicama.

Orkestralno djelo "Marjan" Vladimira Berse jedino je bilo prožeto lokalnom tematikom i bez bremena ideologije, u njemu je autor prigodno uzeo jedan od simbola Splita kao motiv za otvaranje kazališta.

Ondašnje brdo Marjan nije izgledalo kao danas, bilo je znatno manje pošumljeno, a "Novo doba" marljivo je bilježilo svakoga tko bi dao donaciju za Marjan, odnosno "Društvu Marjan". Bersin romantični prikaz šume bio je idealiziran, vjerojatno temeljen na pučkim predajama o vilama koje žive po marjanskim pećinama.

Vladimir Bersa glazbu je napisao godinu dana ranije. Simfonijska slika (obično se kaže pjesma) bila je popularna vrsta od 40-ih godina 19. stoljeća sve do početka 20-ih godina 20. stoljeća. Obično je komponirana u jednom činu, a izvor ima u izvanglazbenom motivu: pjesmi, priči, romanu, legendi, ideji ili u krajoliku koji glazba opisuje. Poznate simfonijske pjesme su "Vltava" Smetane, "Šeherezada" Rimsky-Korsakova, Debussijev "Preludij za poslijepodne jednog fauna" i "Tako je govorio Zarathustra" R. Straussa, s čuvenim uvodom korištenim u filmu "Odiseja 2001.".

Dan prije izvedbe "Novo doba" donijelo je nepotpisani opis koji je vjerojatno napisao Bersa:

MARJAN IZ TRI DIJELA

"Ovaj komad deskriptivne muzike sastoji se od tri dijela muzikalno vezana jedan s drugim, to jest: 1. Šuma se budi, 2. Vilinsko kolo i 3. Šuma u sunčanom žaru.

– U prvom dijelu glazba opisuje cvrkutanje ptica i kukaca koji pozdravljaju prve sunčane zrake i žamor cijele šume koja se budi i podaje uživanju novog dana. Mlad je pastir od miline zapjevao: Oj Marjane!

– Drugi dio. Probudile su se i vile te se sastale na proplanku da, skupa sa mladim satirima, igraju kolo i pjevaju. Kolo igra veselo i neće tako brzo da prestane, nego sve to brže okreće se kolo, sve to jače kucaju srca mlada, a satiri sve to pomamnije oblijeću oko mladih vila. Ali, iznenada vile pobjegnu da se sakriju u svojim špiljama i da se odmore. Opet se razliježe pastirev glas: Oj, Marjane!

– Treća slika. Sunce je zavladalo cijelim svijetom. Zemlja i cvijeće upijaju sunčane zrake; kukci oblijeću od cvijeta do cvijeta, a kadulja i druge mirisave trave napunjaju vazduh svojim miloduhom. Zemlja i šuma osjeća sunčev poljubac i sva drhće od silnoga zagrljaja i diše himnu ljubavi i života nebu pod oblake."

Brdo Marjan u stvarnosti nije bilo uvijek idilično. Dva mjeseca nakon otvaranja kazališta "Novo doba" donosi vijest o lovu koji je organiziran zbog osam američkih časnika. U hajci je sudjelovalo 430 đaka, svaki je dobio četvrtinu kruha i salame da ne ogladni, bilo je 65 lovaca. Lovci i oficiri došli su autima i kočijama. Pucačina je bila tolika da su dva zeca od muke skočila u more, ubijene su dvije velike sove i jedan jastreb. Na licitaciji je prodano 30 zečeva pa je ondašnje "Društvo Marjan" zaradilo 12.000 kruna. Koju godinu kasnije bilježi se da je pristup brdu bio zatvoren zbog posjeta kraljice, a novine bilježe i da su se seljaci išli buniti u Beograd jer im zečevi jedu kupus.

Ali, bez obzira na to, Marjan je 20-ih godina postajao simbol javnog korištenja, svojina svih građana Splita. Inženjer i arhitekt Petar Senjanović povezuje grad i brdo s "marjanskim skalama", uređuju se plaže, grade se putovi, gradi se Zoološki vrt, nastavlja se pošumljavanje…

Luka Botić je napisao "Oj, Marjane samotna planino" (1865.), Ivo Tijardović je zapisao narodnu pjesmu "Marjane, Marjane". No, orkestralno djelo o svojoj ljepoti Marjan nije dobio. Odnosno, djelo Vladimira Berse postoji, ali ga je prekrio zaborav.

Djelo je bilo zaboravljeno već nakon izvedbe jer su unatoč toplom dočeku pažnju u toj prilici odvukli ideologizirani sadržaji. Njih se kasnije nitko nije htio sjećati, nakon što se pokazalo da je Kraljevina SHS sve samo ne ravnopravna zajednica naroda, a gori trenuci tek su dolazili sa šestojanuarskom diktaturom.

HNK: SPREMNI SMO NA NOVU IZVEDBU

Prof. dr. Ivan J. Bošković zapisao je kako se ranih 20-ih pojavilo više predstava sa snažnim ideološko-propagandnim nabojem koje su veličale integralno jugoslavenstvo. U njima se isticalo velike patnje koje su podnijeli Srbi radi Jugoslavije, a drugima nisu priznavane slične zasluge, ali te su propagandne drame ubrzo nestale s repertoara.

S tom povijesnom kloakom potonuo je u anonimnost, ni kriv ni dužan, "Marjan" Vladimira Berse. Autor je nakon toga poživio još nekoliko godina pomalo boemskim životom u braku s Liom, kćeri znamenitog zadarskog konzervatora Giovanija Smiricha, a djece nisu imali. Nakon umirovljenja posvetio se svojem hobiju, drvorezbarstvu, u kojem je bio uspješan, čak je podučavao u splitskoj obrtničkoj školi.

Upitali smo ravnatelja Opere splitskoga HNK-a Juru Bučevića je li zainteresiran za to da se izvede simfonijska slika "Marjan". Iduće godine bit će 100 godina od svečanog otvaranja Narodnog kazališta za Dalmaciju, ali i stota obljetnica praizvedbe "Marjana".

– Želim prvo vidjeti o čemu se radi, zato ću zatražiti od Nacionalne sveučilišne knjižnice da nam dostavi kopiju partiture za orkestar pa ću razgovarati s intendantom. Ako se pokaže da djelo nije loše, pada mi na pamet ideja da se izvede na platou ispred zgrade kazališta, koja je blizu Marjana, kao poklon građanima – kazao nam je Bučević, koji je pozitivno reagirao na prijedlog da se simfonijska slika "Marjan" izvede.

Nakon svega, možemo reći da se čitava potraga isplatila, zagubljene partiture Vladimira Berse iz pogrešne su zbirke prebačene u Zbirku muzikalija NSK-a i sada su javno dostupne, a nadamo se da će se simfonijska slika "Marjan", nakon sto godina tišine i zaborava, napokon odsvirati i tako vratiti Splitu.

PRAVI JE TRENUTAK ZA NOVU IZVEDBU
Muzikologinja prof. dr. Mirjana Škunca zapisala je kako je skladateljski opus Vladimira Berse, neopravdano zanemaren, pao u potpun zaborav: "On nedvojbeno zaslužuje, ali tek čeka svoju revitalizaciju i revalorizaciju."
– Smatram da bi bilo dobro da se djelo koje je pronađeno izvede. Kontekst koji je bio na otvaranju danas više nije važan. Danas je važno da je djelo bilo na otvaranju kazališta, da se navršilo sto godina, da je to skladatelj iz čuvene obitelji Bersa, i zato što je u pitanju Marjan – kazala nam je prof. Škunca.
Podršku izvođenju "Marjana" dala je i profesorica Tatjana Alajbeg, dugogodišnja glazbena kritičarka.
– Svakako smatram da bi trebalo izvesti ovo zaboravljeno glazbeno djelo o našem Marjanu, i to na stotu godišnjicu njegova nastanka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. listopad 2020 01:18