Novi ‘Gospodar prstenova‘ događa se gotovo 200 g. prije nego je prsten došao Bilbu: jeste li spremni za rat Rohirrima?

Neispripovijedano poglavlje “LOTR” serijala “Gospodar prstenova: Rat Rohirrima” (“Lord Of The Rings: The War Of The Rohirrim”) opravdava smisao vlastitog postojanja u uvodnoj naraciji Eowyn, nećakinje Theodena, kralja Rohana, koju smo upoznali u filmu “Dvije kule”.

“Ima i starijih pripovijesti kazivanih oko tople vatre zimskih noći”, pripovijeda Eowyn “Rat Rohirrima”, animirani film ambijentiran “gotovo 200 godina prije nego što je prsten došao Bilbu”, a nije snimljen po nekom predlošku J. R. R. Tolkiena, nego je inspiriran njegovim “LOTR-om” i “Hobitom”, slično kao i serija “The Rings Of Power”, koju fanovi serijala baš i ne vole i pribojavaju se svega novoga iz “The Lord Of The Rings” svijeta.

Glas Eowyn posudila je Miranda Otto, tumačica lika u filmovima “Two Towers” i “The Return Of The King”; samim time jasno je da “The War Of The Rohirrim” s njima želi ostvariti konekciju kao animirani prednastavak teško dostižnog “Gospodara prstenova” Petera Jacksona, ali i redateljeva “Hobita”.

Ovo je svojevrsni “Međuzemlje: Novi početak”, s pričom o Eowyninu i Theodenovu pretku Helmu Hudošaku (izvorno Hammerhand), kralju Rohana, konjaničkog kraljevstva iz “Dvije kule”, odnosno njegovoj kćeri Heri. To nije jedina konekcija sa serijalom.

Animirani film otkriva legendu o Helmovoj klisuri, Billy Boyd i Dominic Monaghan (hobiti Pippin i Merry u Jacksonovoj “LOTR” trilogiji) posuđuju glasove dvojici orki koji kradu prstenove, a pojavljuje se i zli čarobnjak Saruman s glasom pokojnog Christophera Leeja (njegov audiozapis iz serijala ponovno je korišten uz dopuštenje obitelji). Znakovite su i rečenice “Što će Mordoru uopće prstenovi?” i “Čarobnjak (Gandalf) ima pitanja o orcima i prstenovima koje su krali”.

No, u tome i jest problem s “Ratom Rohirrima”, kao i s “Prstenovima moći”. Animirani spektakl razapet je između “sword&sorcery” mitologije uspostavljene u Tolkienovim romanima/Jacksonovim filmovima i vlastitog pristupa njihovu nasljeđu, uz tržišni diktat feminizma da ovaj put glavni lik bude ženski (“hrabra i svojeglava” Hera), s obzirom na to da su žene dosad bile sporedne, od spomenute Eowyn do vilenjakinja Galadriel i Arwen.

Razapetost se osjeća u “The War Of The Rohirrim”, koji zbog toga ostavlja polovičan “ni na nebu ni na Međuzemlju” dojam, ali u konačnici nije uopće loš i pobija načelnu nepotrebnost, a čak je i bolji kad priča priču na svoj način, odnosno pokušava razviti vlastitu osobnost i razbiti korporativne/franšizne okove, nego kad se želi (gdjekad i nasilu) vezati za širi “LOTR” svemir.

Treba pozdraviti što je film animirani kao što je to, na primjer, bio izvrsni “Gospodar prstenova” Ralpha Bakshija iz 1978., premda je animacija ovdje drukčija. Japanski redatelj Kenji Kamiyama (“Napping Princess”, “Ghost In The Shell: SAC_2045 The Last Human”, animirana serija “Blade Runner: Black Lotus”) posegnuo je, logično, za anime izričajem Međuzemlja, njegovih krajobraza i žitelja, s mješavinom računalne animacije i rukom nacrtanih/naslikanih scena.

Na trenutke prizivajući stil velikog Hayaoa Miyazakija, animacija znade oduzeti dah, ali “Ratu Rohirrima” ne predstavlja teret samo “LOTR” serijal, nego i sjajni ovogodišnji animirani filmovi (“Izvrnuto obrnuto 2”, “Poplava”, “Divlji robot”, “Dječak i čaplja”), zaključno sa superiornijim prednastavkom jednog drugog popularnog serijala (“Transformers: Početak”).

Ipak, neke scene su impresivne, poput uvodne s velebnim orlovima i Herom (glasom Gaia Wise, kćer Emme Thompson) te tenzičnog okršaja lorda Frece (Shaun Dooley) iz plemena Wildling i Helma (Brian Cox) iznimno opipljivog animoziteta. Do okršaja je došlo kad je Freca stigao kod Helma tražiti ruku njegove kćeri za svoga sina Wulfa (Luca Pasqualino), inače Herina prijatelja iz djetinjstva. Snažni Helm jednim je udarcem nehotice ubio Frecu i Wulf se zaklinje na osvetu koja prerasta u rat, bijesan i što ga je Hera odbila.

Za razliku od Jacksonovih filmova, rat nije orkestriran u formi epskih masivnih bitki s nepreglednim armijama, divovskim slonovima itd., nego intimnijih “mano a (wo)mano” borbi, povremeno opipljive operne tragike snažnog emocionalnog naboja na tragu “Sedam samuraja” i “Conana Barbarina”. Utoliko, Kamiyama je pogodio s angažmanom Coxa u vokalnoj ulozi Helma. Cox glasom objedinjuje tragedije u kakvima je glumio, od Shakespeareova “Kralja Leara” do “Troje”.