StoryEditor
Film & TVTko navija zvizde?

Zanesenjak koji je prekopavao šufite i konobe pamćenja; Ljubo Stipišić Delmata uhvatio je posljednji vagon usmene predaje

Piše Jakov Kosanović PRIVATNI ALBUM
28. svibnja 2020. - 08:00
Ljubo Stipišić i djeca ranih sedamdesetih

Naš poznati dokumentarist, videoautor i bubnjar Matko Petrić nedavno je završio svoj najnoviji film – “Tko navija zvizde?”.

Film je ugodna 60-minutna priča o Ljubi Stipišiću Delmati, s dosta slabo poznatih detalja o maestru, koje u filmu otkrivaju obitelj, prijatelji, suradnici i tumači: supruga Nataša, sin Zlatan, sestra Olesija Visković, prvi rođak Ivo Stipišić, slikar Josip Botteri Dini, zborist Bojan Pogrmilović, filozof Daniel Miščin i psihijatrica Vesna Šendula Jengić. ”Zvizde” su trebale imati premijeru negdje u travnju, ali to nije bilo moguće.

Zato bi bilo dobro da Matkov film vidi šira publika sad kad je pandemija gotova. Evo zašto...

Delmata je umro prije devet godina, odmah je posthumno objavljeno njegovo obimno životno djelo “Anima Delmatica”, nedavno i biografija Herci Ganza “Nima vaki testamenta”, u Zadru cijela jedna zaklada nosi njegovo ime... međutim, film kreće u optjecaj tek sad. Zašto je prošlo toliko vremena?

– Prošlo je točno 7 godina od Gibine ponude da napravim film o njegovu ocu Ljubi Stipišiću. Svidio mu se film o Jadranu Zlodri i grupi “Otprilike ovako” i njegova ideja je bila da napravim nešto u tom stilu.

Moj prijedlog je bio da on financira nivo produkcije mog prethodnog filma, a da ću ja pokušati iz raznih izvora nadopuniti budžet, jer ipak se radi o čovjeku koji je puno napravio za hrvatsku kulturu i pretpostavljao sam da će razne institucije, država, Grad, Crkva pomoći financiranje filma.

Ponudio sam nekolicini hrvatskih producenata suradnju jer mi se učinilo pametnijim da taj dio posla oko prikupljanja novca radi netko kome je to posao, a ne ja.

Nisu se odazvali. Grad me je odbio na natječaju za potporu dokumentarnom filmu. Crkvi se prijedlog mog scenarija učinio previše svjetovan. Nakon tri godine rada i glavni i backup disk su se pokvarili.

Serviser je uspio vratiti snimke, ali ne i proces dotadašnje montaže, tako da je na pola puta trebalo krenuti ispočetka. Dok radim na projektu ja dosta istražujem, preispitujem i mijenjam. Zato se to često i razduži. Volim da je tako. To je avantura, izazov. Što dalje od rutine.

Ima tu dosta toga što dosad nismo znali. Što je tebe kao autora najviše zaintrigiralo?

– U prvi tren mi je godilo da me Gibo izabrao za film o njegovu ocu, a tek sam kasnije shvatio koliko je težak zadatak preda mnom. Barba Ljubu sam uživo sreo samo jednom. Gledao sam i slušao s posebnim zanimanjem njegove intervjue i uvijek sam bio fasciniran njegovim načinom govora i razmišljanja.

Nakon što sam nabasao na snimku “Monolog o životu” s YouTubea odlučio sam se za naslov filma “Tko navija zvizde?”. U tom monologu sažeto je sve bitno što je mene zanimalo za rad na portretu Ljube Stipišića.

Završio sam edukaciju iz psihoterapije na institutu (FPI) u Düsseldorfu i učinilo mi se primjerenim pokušati portretirati maestra kroz to iskustvo. Da napravim jedan pošteni portret bez uljepšavanja i kićenja.

Biblija puna pitanja

Neki od sugovornika u filmu iz najintimnijeg su kruga Ljube Stipišića...

– Ukupno su snimljena 22 intervjua za potrebe filma. Jednostavno sam morao to reducirati jer bi bilo prilično teško to sve pratiti. Svatko od sugovornika je imao neku svoju sliku, emociju. Bili su otvoreni, inspirativni, autentični i na njima leži cijela priča, koja je zaista zanimljiva.

Čini mi se da je kod njega najočitiji duhovni aspekt. Delmata očito proizlazi iz kulture vjere, ali kako i sam Botteri kaže, bio je nemirni, znatiželjni intelektualac, koji se nije mirio s njezinim tajnama... Nije bio baš tipičan vjernik, rekli bismo?

– Da i mene je taj njegov duhovni aspekt najviše zaintrigirao. Zato sam se i odlučio za procesiju “Za križen” kao paralelnu liniju filma. Svidio mi se njegov ispitivačko-vjernički stav. Josip Botteri kaže u filmu “Ja sam ga molio da prihvati neke tajne, a on baš nije htio imati puno posla s tajnama. On je htio ići prema istini”.

Nekako mi se učinila ta priča tako autentična i meni potrebna u ovim polariziranim vremenima ustaša i partizana, vjernika i nevjernika. Citirat ću još jednu rečenicu iz filma od Daniela Miščina koja po meni sjajno oslikava tu podijeljenost: “Nevjernici vjeruju mnogo više nego što misle, a vjernici mnogo manje nego što tvrde.”

Zanimljivo izgleda maestrova Biblija. Na stranici su često podcrtane neke rečenice. Sa strane su natuknice i pitanja upućena Bogu.

Zanimljivo je da je rastao kao dijete bez oca, ali da je i sam kao odrastao čovjek bio kudikamo više zaokupljen glazbom negoli obiteljskom ulogom. “Mater nas je hranila, Ljubo je investirao u glazbu. I to ne u svoju, nego u spašavanje baštine našeg naroda”, kaže Gibo...

– To što je rastao bez oca zasigurno je utjecalo na njegov put. U intervjuima za film sam čuo nekoliko verzija iste priče, ali bilo mi je neumjesno istraživati u tom pravcu. Koja god istina bila, činjenica je da uz njega nije bilo oca i da je u par navrata bio vezan mjesecima za bolesnički krevet.

Mlad, darovit, prepun glazbe, slika, ideja... čini mi se tako prirodnim da nakon ozdravljenja to provre u slikanju, skladanju, istraživanju... Josip Botteri kaže u filmu: “Ne smiješ biti ravnodušan prema darovima koje si dobio ne bi li drugima prenio tu istinu.

Jer umjetnost je istina. Ako si se odazvao tom pozivu, trebaš mu pripasti potpuno. Da počneš živjeti svoju umjetnost”. Mislim da Ljubo Stipišić oko toga nije imao dilema.

Puntarski duh

Zlatan Stipišić spominje kako Ljubo baš i nije bio za kompromise, i kako ga se umalo odrekao zbog jedne Gibine epizode iz mladosti. Supruga Nataša sjeća se kako je htio baciti sav svoj opus zbog nerazumijevanja institucija. To su prilično impulzivni momenti za jednu figuru koja je u kolektivnoj svijesti blagi autor himničke “Dalmatino povišću pritrujena”. Taština je poznati element umjetničkih osobnosti. Misliš li da je imala ulogu i u Delmatinoj stvaralačkoj poziciji?

– Ma ja čak u tim primjerima i ne vidim taštinu. To mi je nekako više, što on naglašava i u filmu, “puntarski” duh. Onako, neko viteštvo, poštenje u odnosima, bitkama. Fair play. Možda bih to malo pripisao i borbenom duhu Vrbanja. Iz tog mjesta potiče Matija Ivanić, vođa Hvarskog ustanka protiv Mletaka. Ima nešto posebno u tim mjestima u unutrašnjosti otoka.

Ja to malo povezujem i s Visom i kako mi zovemo Pojem. Tamo su mirisi malo jači i sve je nekako malo žešće nego uz more. Tako ja nekako oslikavam i tumačim Ljubinu prirodu. A što se tiče taštine mislim da ju je, nažalost, nemoguće izbjeći u ovim sferama.

Čak se i pitam je li taština prava riječ. Pokušat ću objasniti. Nisam nimalo imun na komentare i ocjene svojih uradaka. Mislim da nije nitko tko se bavi ovim poslom. Uostalom domaćica kad nešto posebno skuha želi malo povratne informacije, pohvale... štogod.

Evo jedan svježi primjer. Sretnem poznanika i on bi strašno volio pogledati napokon taj film o Ljubi. Ja mu dam link i šifru. Sretnemo se nakon nekoliko dana, on ništa ne spominje. Ja, malo nestrpljiv, upitam – i, kako ti se čini? A on, onako poluzainteresirano, sjeti se i odvrati – “A da, pitko je. Da se gledat”.

Pitko? Samo pitko??? Dakle, ti 7 godina radiš na filmu o Ljubi Stipišiću, kombiniraš, spajaš, griješiš. Probudiš se usred noći i razmišljaš kako prikazati neku situaciju. U tome si 120 posto. E sad, di je tu problem? Nije čovjek ništa loše rekao.

Ne mora se svakome ni svidjeti, naravno. Ali taj nerazmjer između težine tvog uloženog truda i lakoće nečijeg odgovora može smetati. Umjetnici su naravno preosjetljivi. Mislim da do pronalaska cjepiva taj problem nećemo prevladati.

Ljutnja prema strukturama

Nije falilo priznanja za rad Ljube Stipišića. Nagrađivali su ga Split, Zadar, Omiš, Solin... Dalmacija je itekako svjesna njegove glazbene uloge. Nije da ga Zagreb nije vidio – nositelj je odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik je i Porina za životno djelo – pa ipak, a to se spominje i u filmu, kao da je izostalo priznanje s najviših akademskih instanci, i možda nekakva sustavna kritika njegova djela. Zašto je to tako po tvome shvaćanju?

– To je i mene iznenadilo kad sam saznao da nadležni nisu htjeli sudjelovati u digitalizaciji sakupljenih djela. Dakle, ne njegovih autorskih nego sakupljenih djela hrvatske baštine. Nemam neko racionalno objašnjenje za to, ali mnogi se jednako kao i ja začude toj situaciji. Vjerojatno će i gledatelji ovog filma.

Meni jedini dostupni intervju za film je napravljen nakon što mu je uručen Porin za životno djelo. U tom razgovoru se osjeti jedno ljudsko nezadovoljstvo i ljutnja prema društvenim strukturama koje ga cijeli život zanemaruju.

Možda odgovor i ovdje leži u tome što je umjetniku njegovo djelo svetinja, ljubav, strast, opsesija, a onome koji eventualno odlučuje o njegovoj “vrijednosti” samo ispunjava vrijeme do marende.

Kad se govori o Delmatinom stilu misli se na specifičnu autorsku nadgradnju baštinske građe koju je prikupio. Dođe vam pomisliti da se ta tzv. Delmatiana i nije mogla dogoditi nego u Stipišićevu trenutku, u kojem se sreće kraj oralne predaje i početak digitalnog zapisa...

– Da, Ljubo Stipišić je uhvatio posljednji vagon te kompozicije. Žalosno je to što usmena predaja prestaje postojati u kaosu društvenih mreža i mobitela. A i da ostane, veliko je pitanje bi li se našao neki zanesenjak koji bi na svoj trošak prekopavao šufite i konobe pamćenja. Možda i griješim.

U tom kontekstu ne mogu zaobići profesora Joška Božanića koji je baš na tom području usmene predaje napisao “Komiške facende” i “Viški facendijer”. Toplo preporučam nekome koga to područje interesira.

Film još nije imao premijeru, korona je i to zeznula, koji je sljedeći korak? Televizija?

– Postoje nekakve inicijative prema HRT-u. Rado bih prepustio daljnji rad na predstavljanju i promociji filma nekom drugom tko je vještiji u tome. Iskreno, taj dio posla me i manje veseli. Vidjet ćemo što će ispasti.

Nakon ovoliko godina rada, meni je teško procijeniti neku objektivnu vrijednost filma... Za sada znamo da je “pitak i da se da gledat”, kako je rekao onaj moj poznanik. •

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 14:59