Fotografije Matka Petrića, u kojima uživaju njegovi pratitelji na Facebooku, pravi su praznik za oči. U motivima mora, morskih krajolika, ptica, ljudi; istovremeno nevinih, nepredvidivih, a kompozicijski skladnih, koji pričaju “tisuću riječi”.
Oni koji nisu na društvenim mrežama mogu vidjeti 18 njegovih radova u splitskoj galeriji CZK “Zlatna vrata”, na izložbi pod nazivom “Susreti”.
Matko Petrić (61) višestruko je talentirani umjetnik koji u svojem radu isprepliće glazbu i likovnost. Djetinjstvo je proveo u Komiži, u kojoj je završio osnovnu školu, što je ostalo trajno utisnuto u njegov umjetnički senzibilitet. Kao bubnjar afirmiran u glazbenom svijetu krajem devedesetih počinje režirati glazbene spotove, a zatim i dokumentarne filmove. Autor je, među ostalima, dokumentarca o Ljubi Stipišiću Delmati “Tko navija zvizde”.
Godine 2010. završio je FPI studij za edukaciju psihoterapeuta, te za centar IGW Zagreb održava radionice “Rad s kreativnim medijima”. Posljednjih deset godina intenzivno se bavi fotografijom. Živi i radi u Splitu, kaže – voli Zagreb.
Izložba koju predstavlja u “Zlatnim vratima” gostovala je u zagrebačkoj Knjižnici Vjekoslava Majera.
Kako su nastale fotografije za izložbu?
– Ja dosta toga različitog fotografiram, a kad sam počeo raditi i birati fotografije za izložbu, nekako kod mene uvijek ispliva želja, potreba da oslikam ljude oko sebe. To mi je vječna tema. Nađem se u nekom restoranu, primjerice, i stol do mene je neki par. Možda nije najpristojnije, ali ja ih diskretno promatram i analiziram. Tko je dominantniji, tko je zločestiji, na koji način jedu, tko plaća račun. Ne mora to biti par, možda neki čovjek sam, žena.
To može biti situacija u autobusu, na ulici. Meni je to uvijek zanimljivo i u sociološkom i u likovnom smislu. I kad fotografiram životinje, mačke, ptice, one uvijek za mene imaju pomalo ljudske karakteristike. To je nekakva neobična glad za emocijom, prijateljem, srodnom dušom, susretom.
UŽIVANJE U GLEDANJU
Da nešto razjasnimo, to je nešto jako različito od paparazzo fotografije.
Ovdje nije poanta razgolititi nečiju intimu i izložiti je javnosti. Ovo je samo pokušaj da neke “svakodnevne” situacije ispričaju nešto više od onoga što vam se na prvi pogled čini. Uvijek pazim da nisu neke potencijalno kompromitirajuće, neugodne situacije koje bi mogle nekoga povrijediti ili previše izložiti. Na većini izloženih fotografija ljudi nisu bili svjesni blizine fotoaparata – objašnjava Petrić i nastavlja:
– Mislim da je za dobrog fotografa neophodna jedna karakteristika: uživanje u gledanju. Doslovno tako. Često sam razmišljao o tome koji je to motiv koji me tjera da tražim kadar, atmosferu, fotografiju. Nije ni novac, ni slava, ni žene. Moraš imati onaj temeljni poticaj, da uživaš u tome, a dalje šta ti Bog da. Dalje je nadgradnja, talent, edukacija, sreća, ali bez onoga prvoga ništa od toga.
Ja sam ustvari s fotografijom počeo jako rano, u osnovnoj školi. Kako to već ide. Fotosekcija, rad u laboratoriju. To je kod mene nekako stajalo godinama “u frižideru”. Volim fotografije, ali nisam im se stigao posvetiti.
E, kad sam morao satima čekati svoje kćeri u gradu da im završi glazbena škola, počeo sam se malo više vraćati fotografiji. Prvo mobitelom, pa fotoaparatom. Odnilo me, ili bolje rečeno, vratilo na početak iz školskih dana.
Kakvo značenje za tebe imaju susreti? Koje asocijacije vezuješ uz tu riječ?
– Mi smo ljudi stalno u nekoj labavoj ravnoteži u svakom smislu. Što se tiče gladi, žeđi, ljubavi, straha, zdravlja. Stalno je neka akcija oko toga i ravnoteža se stalno mijenja. Susreti su uvijek izazov. Susreti nas mijenjaju.
Neki okrepljuju, neki ranjavaju. Meni je bilo zanimljivo te susrete izložiti. Staviti ih na stol. Pogledati ih drugim očima od ljudi koji su u kadru i uopće nisu svjesni svoje trenutne pozicije. Staviti ih u paru i osjetiti kako se mijenja kontekst slike ovisno o drugoj slici.
Mislim da smo svi sve više svjesni kaosa u kojem živimo. Sve se mijenja suludim tempom. Pametni telefoni donijeli su dosta dobrih stvari, ali po mojem mišljenju, donijeli su puno, puno više lošijih. Komunikacija je kaotična. Nestrpljivost i površnost se multiplicirala. Vjerojatno je iz svega toga i ova moja potreba da zaustavim i proučim susret. Susret na svakom nivou. Susret s partnerom, brigom, strahom, tugom, djetetom, kamenom… s ništavilom.
VIŠE SLUTNJE NEGO OPISA
Tvoje fotografije izgledaju filmično, kao da imaju neotkrivene slojeve, neispričanu priču. Postoje li priče?
– Definitivno, svaka od ovih slika ima u sebi puno više skrivenog nego izloženog. Često se sjetim Jakše Fiamenga i njegove krasne definicije odnosa pjesme, slike, kompozicije. “Pjesmu samo treba dopola otvoriti i dopustiti čitatelju da je u sebi završi.” Nadam se da je tako i s ovim fotografijama. One više naslućuju nego što opisuju.
Zašto samo crno-bijele?
– Crno-bijele zato što su lišene jednog sloja koji bi u ovoj situaciji više smetao nego pridonio gledatelju. Ovdje je naglasak na ljudskim stanjima, mislima, emocijama. Ja volim boje i često ih koristim u fotografijama, ali crno-bijele imaju nešto posebno. To je složena tema o kojoj bi se dalo jako puno raspravljati.
Tvoja glazbena karijera dugotrajna je, ali kao da ti fokus na vizualno sve više “preteže”. Kako se ti izjašnjavaš oko toga, što si više? Glazbenik ili fotograf ili autor filmova?
– Silno sam zahvalan da sam i slušni i vizualni tip. Ne bih se mogao odreći ni jednoga ni drugoga. Diplomirao sam na fakultetu s likovnom kulturom i povremeno svirao malo iz gušta, malo radi popravljanja financija. Jednog dana u gradu sam sreo Nenu Belana, hitno im je trebao bubnjar za neku turnejicu. Na turnejici sam ostao 36 godina.
“Đavoli”, “Soul Fingersi”, Gibonni, Oliver, Doris, “Meritas”, Tedi, klape “Cambi”, “Šufit”, “Otprilike ovako”, Severina, festivali Split, Šibenik, Kaštela.
Od 2002. sam se prihvatio glazbenih spotova. Nikad ih nisam prebrojio. Vjerojatno više od 200. Desetak dokumentaraca, od kojih je “Tko navija zvizde” vjerojatno najzahtjevniji i najozbiljniji. Silno sam se potrošio na tom radu. Puno je tu bilo premišljanja, traženja dobre forme za tako značajnu i dirljivu priču. Prikazan je na HRT-u 1 u udarnom terminu. Na kraju sam bio jako zadovoljan rezultatom, ali nekako mi je sve zaštekalo oko daljnje promidžbe, prezentacije. Taj dio posla nije mi blizak i vjerojatno sam to mogao i bolje odraditi.
ČVRSTA OS
Film “Earl Jones je bija u pravu”, o splitskoj blues sceni i grupi “Otprilike ovako”, posebno mi je drag.
Kad sve saberem, najradije bih se vratio na prvijenac “Kapi mora, kapi sunca”, lirski dokumentarac o Komiži u suradnji s Jakšom Fiamengom i Renatom Baretićem. Tu se puno toga sjajno spojilo, a najviše zbog dragih, prethodno spomenutih likova.
Spremaš li neki novi dokumentarac?
– Moj je pokojni otac, između ostaloga, bio i izumitelj. On je veći dio radnog vijeka radio u ribljoj tvornici “Neptun” u Komiži i svakih nekoliko godina osmislio bi, nacrtao i napravio stroj koji funkcionira. Na primjer, stroj koji ribama reže glavu, odstrani utrobu i priprema ih za obradu i konzerviranje. Bio je mehanički genijalac. Fascinantno je kako bi on s jednog jednostavnog prijenosa elektromotora uspio adaptirati i prilagoditi niz radnji koje bi samostalno funkcionirale i obavljale zadane operacije.
Ovo spominjem zbog dva razloga. Prvi je da sam jako ponosan na njega, a drugi da mu zahvalim na maloj “kapi” koju mi je ostavio, da uvijek čeprkam do srži stvari. To izumitelji uvijek rade. Ja nisam ni blizu njegovog talenta, ali nekako mi se čini da me ta njegova crta tjera u sljedeći projekt.
Fra Špiro Marasović, moj dragi, ali, nažalost, pokojni propovjednik, na vjenčanju kaže: “Panta rei, sve se mijenja. Na tom svijetu samo mijena stalna jest…” Ali ima jedna os. Ima jedna čvrsta točka oko koje se ova naša zemlja vrti, a to je – odnos žene i muškarca. Ako tu os zamislimo kao jednu čvrstu kralježnicu, unutar te čvrstoće ne može biti ništa drugo nego ljudska seksualnost.
Eto, jel zbog fra Špira ili mojeg oca, mene nešto tjera da se time pozabavim u sljedećem dokumentarcu.