Određena radnja, izbor ili odluka u datom trenutku može posljedično (pre)usmjeriti život čak i ako je posrijedi nešto sitno i naizgled nebitno, poput najobičnijeg hvatanja vlaka. Ako uhvatite vlak, možda vas život odveze u nekom drugom smjeru i, primjerice, među putnicima upoznate buduću ljubav. Zakasnite li na vlak, stvari mogu krenuti posve drukčijim tijekom.
Dva hipotetska scenarija, dvije različite sudbine. Reperkusije obje radnje s naoko neznatnim trenutačnim promjenama mogu promijeniti život čovjeka na duže staze i predodrediti ga do kraja njegova postojanja. Neki to zovu sudbinom, (igrom) slučajnosti u režiji ili prema scenariju nekih viših sila, samog svemira.
"Što ako..." ili "što bi bilo kad (ne) bi bilo" scenariji sudbine i slučajnosti s "naizgled beznačajnim trenucima (hvatanje vlaka) koji ipak mijenjaju putanju budućih događaja" bili su 1987. inspirativni velikom Krzysztofu Kieslowskom za izvrstan umjetnički film "Slučajnost", izvorno "Blind Chance".
Deset godina kasnije, redateljski debitant Peter Howitt snimio je romantičnu komediju "Volim-ne volim" ("Sliding Doors", 1998.) s Gwyneth Paltrow u glavnoj ulozi i "što ako" scenarij je na prijelazu milenija dobio svoj ultimativni "mainstream" film. Termin "sliding doors" (klizna vrata) uspio je zaživjeti kao novi sudbinski "what if" koncept i mnogi ga koriste referirajući se na prijelomni trenutak filma, kad protagonistica Helen (ne) uhvati vlak i život joj se počne račvati na dva kolosijeka.
Potpisnik ovih redaka nije gledao "Volim-ne volim" od konca devedesetih, kad je to napravio dvaput, u kinu i na videu, ali u međuvremenu bi se često se sjetio filma i njegova "sliding doors" momenta, posebice otkako je bio više puta u Londonu i hvatao podzemnu. Zato se nije puno premišljao obnoviti film (na VHS-u) nakon što je vidio da će biti na TV-u.
Emitiranje ovog filma nije frekventno na domaćim i stranim programima, a stiže kao naručeno pred kraj godine, kad pojedinačna egzistencijalna preispitivanja i kontempliranja o onome što (ni)smo napravili, a možda (ni)smo mogli/trebali bivaju tradicionalno sve učestalija dok stojimo na potencijalno novom raskrižju, osvrćemo se iza sebe i gledamo u životni retrovizor.
Film se bavi upravo time, preispitivanjem i kontemplacijom, no radi to unutar žanra romantične komedije s elementima (melo)drame, tako da nije "težak", iako između redaka postavlja teška metafizička pitanja. Hrvatski naslov "Volim-ne volim" sugerira tipični formulaični rom-com, no "Sliding Doors" je sve samo ne to.
Ovo je, uz "Beskrajni dan", najoriginalnija, najdublja i najfilozofskija romantična komedija devedesetih, te podjednako utjecajna za novomilenijske rom-comove kao što su "Pravi trenutak" i "Palm Springs". Nudeći materijala za razmišljanje "Volim-ne volim" može zadovoljiti "zahtjevniju" publiku, ali je i dovoljno žanrovski zabavan po guštu fanova klasičnih romantičnih komedija.
Priča počinje kad Helen, londonska agentica za odnose s javnošću, dobije otkaz u firmi napučenoj muškarcima i krene na podzemnu željeznicu kući. Da će film biti sočno napisan, sugerira njezin komentar "Dosta mi je vaših testosterona, idem dok mi nije narastao penis", a visoki koncept je zarana uposlen.
Vrata vlaka zatvorit će se Helen ispred nosa kad je uspori majka s djetetom. U tom trenutku Howitt vraća film unatrag kao Michael Haneke u "Funny Games" i Helen ovaj put hvata vlak. Prva Helen u vlaku upoznaje šarmantnog i duhovitog Jamesa (John Hannah), velikog fana Monty Pythona, koji je, utučenu zbog otkaza, pokušava razvedriti.
"Sjeti se što kažu Monty Pythoni", kaže joj na rastanku. "Uvijek gledaj na vedriju stranu života", očekuje ona. "Ne, nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju". Ta ista Helen na povratku kući pronalazi svoga dečka Gerryja (John Lynch; "U ime oca") usred ševe s ljubavnicom Lydiom (Jeanne Tripplehorn; "Sirove strasti", "Vodeni svijet"). Druga Helen, ona koja nije uhvatila vlak, biva opljačkana i završi u bolnici na šivanju od naguravanja s lopovom.
Sve to uspori njezin povratak kući i kad dođe neće zateći nevjernog dečka s ljubavnicom, s kojom se, ne znajući, mimoišla minut ranije u prometu, premda Gerry nije stigao ukloniti čaše viskija, što će u joj kasnije pobuditi sumnju. Otad nadalje, u izbalansirano simultanom naprijed-natrag stilu, pratimo dva narativa s dvije različite Helen i pitamo se koja je linija blizanske priče stvarna, a koja alternativna stvarnost, svojevrsni paralelni životni svemir.
Jedna od njih mijenja život i izgled (kratka plava kosa), zbližava se s Jamesom itd., dok druga, manje glamurozna Helen, ostaje s Gerryjem koji je nastavlja varati. Žanr romantične komedije potenciran je uvođenjem lika Russella (Douglas McFerran); on sluša Gerryjeve ljubavne nevolje i komentira ih riječima "Biti s tobom čini čekanje sljedeće epizode ‘Seinfelda‘ podnošljivijim".
Istovremeno, Howitt šeta po tankoj granici "Kobne privlačnosti" budući da Lydia djeluje kako svakog časa može postati ljubavnica iz pakla koja vreba ispred kuće, ali ostaje na strani rom-coma koji dijaloški podsjeća na filmove Woodyja Allena ("Annie Hall") s pametnim opservacijama, nervoznim humorom i neurotičnim muškarcima poput Gerryja. "Postavila sam obično pitanje, ne trebaš postati Woody Allen", Helen u jednom trenutku kaže Gerryju koji podsjeća na manirizme slavnog redatelja u ulozi glumca.
Ipak, Howitt podiže "Sliding Doors" debelo iznad rom-coma, gotovo do razine "Persone" Ingmara Bergmana kad se osobnosti i sudbine dviju Helen počnu podjednako preklapati i razdvajati ili obratno. Izostanak većih dramskih tenzija priječi "Volim-ne volim" da postane bergmanovski film, ali je već dostatno misaon za jednu romantičnu komediju.
Gledajući opet "Sliding Doors" teško je ne razmišljati o vlastitim prijelomnim trenucima, sudbinskim mimoilaženjima i upoznavanjima, životima koje (ne) vodimo, što se bi i ne bi dogodilo da (ni)smo uhvatili neki svoj vlak, da (ni)je bilo ovo, da (ni)je bilo ono... "Volim-ne volim" potencira takva razmišljanja, ali i podsjeća na to što kažu Monty Pythoni. Nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju.