Drugu godinu zaredom, nakon koronske rošade, Subversive Film Festival se ponovno odvija u matičnom svibanjskom terminu. Ovo je i druga godina Subversivea bez selektora Dragana Rubeše koji je dobio počast tako što je po njemu nazvana nagrada. Svaka čast subverzivcima na čelu s direktoricom Dinom Pokrajac.
Koliko Subversiveu nedostaje Rubeša?
- Dragan ne nedostaje samo Subversiveu nego vjerujem svima koja su imali tu sreću družiti se i surađivati s njim. I dalje je teško povjerovati da ga nema i bilo je nekako prirodno da uz naše nagrade Wild Dreamer stoji i njegovo ime jer ako itko utjelovljuje duh te nagrade onda je to on. No, lijepo je vidjeti da su i drugi odlučili pokazati koliko je Dragan značio našoj filmskoj zajednici pa mu je tako i Hrvatsko društvo filmskih kritičara posthumno dodijelilo nagradu Vladimir Vuković za životno djelo, a kolege iz riječkog Art-kina i Liburnia Film Festivala koji je baziran u njegovoj rodnoj Opatiji su također uveli nagradu kritičara/ke koja nosi njegovo ime.
Ovogodišnji 16. Subversive imao je predfestivalsko predavanje Chantal Mouffe i promociju njezine knjige "Prema zelenoj demokratskoj revoluciji: lijevi populizam i moć afekata" uz raspravu na temu "preobrazbe demokratskog života u kontekstu pojave pandemije i ekološke krize". Je li se time najavljuje i tema Subversivea?
- Chantal Mouffe uvjerljivo argumentira kako ljevica ne smije zanemariti važnu ulogu afekata i strasti u razvijanju strategije za političku promjenu i smjenjivanje neoliberalnog hegemonijskog modela. Stoga predlaže stvaranje široke koalicije pokreta pod egidom "zelene demokratske revolucije". Za razliku od desnog populizma koji isključuje razne društvene grupe, lijevi populizam jednako je otvoren za imigrante, radnike i LGBTQ+ zajednicu te im omogućuje da se ujedine protiv zajedničkog neprijatelja, neoliberalne oligarhije. Lijevi populizam današnjice mora ljudima omogućiti sigurnost i zaštitu ali to je potrebno artikulirati kroz zahtjev za više demokracije i uključenosti u donošenje važnih odluka, suprotno dakle od populističke desnice i njezina autoritarnog pristupa. Subversive Festival također nastoji biti jedna takva platforma na kojoj će se artikulirati zajedničke strategije za stvaranje solidarnijeg i pravednijeg društva.
Prošle godine citirali ste Kena Loacha i poručili "Ako nemate dovoljno bijesa u sebi, bolje je da ostanete kod kuće". Koja je poruka ove godine?
- Ovogodišnja festivalska tema je Od utopije do distopije: Sve je još uvijek moguće. Razočaranje i rezigniranost sve više obilježavaju lijevu misao i praksu današnjice što automatski isključuje mogućnost promjene i zamišljanja bolje i pravednije budućnosti. Stoga smo na tragu Daniela Bensaïda odlučili pokazati da je sve još uvijek moguće i fokusirati se na preispitivanje utopijskog mišljenja i njegovog ugrađivanja u konkretne političke strategije. Ovogodišnja tema prelijeva se dakako i na filmski dio festivala pa tako u mnogim ovogodišnjim naslovima redatelji otkrivaju utopijske potencijale u naizgled distopijskim scenarijima i lokacijama te pronalaze solidarnost i zajedništvo na neočekivanim mjestima.
Filmski dio Subversivea u nedjelju otvara pobjednik Berlinalea, dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" francuskog dokumentarista Nicolasa Philiberta na temu krhkosti mentalnog zdravlja. Znakovito?
- Nažalost da, to je tema koja će nas još dugo proganjati i morat ćemo se početi s njom ozbiljno baviti. To je čini se prepoznao i žiri ovogodišnjeg Berlinalea na čelu s Kristen Stewart. Philibert je isporučio nenametljiv no iznimno empatičan opservacijski dokumentarac o jedinstvenom plutajućem dnevnom centru za skrb na rijeci Seini kojem prijeti zatvaranje. Svojim psihički raznolikim posjetiteljima centar pruža razne aktivnosti s naglaskom na umjetničko izražavanje. U ovom dehumaniziranom društvu koje stavlja toliki pritisak na nas da budemo savršeni po nekom izrazito iščašenom kalupu i da se nadmećemo jedni s drugima u utrci za sve ograničenije resurse Adamant služi kao primjer drukčijeg tipa bivanja u svijetu i pokazuje koliko je važno pozorno slušati i paziti jedni na druge – taj toliko priželjkivani, no rijetko pruženi "milk of human kindness" ništa ne može nadoknaditi.
Ukupno ste pripremili 50 filmova koje potpisuju zvučna imena poput Cristiana Mungiua ("R.M.N. Stanje nacije"), Aleksandra Sokurova ("Bajka"), Hong Sang-sooa ("Trokatnica") i Lava Diaza ("Nakon plime"), a tu je i "Ničiji junak" s top-ten liste 2022. časopisa "Cahiers du Cinéma"... Koje od njih najviše preporučujete? Još neka preporuka?
- Listi zvučnih imena dodala bih i posljednji film argentinske redateljice Lucrecije Martel "Sjeverni terminal", no skrenula bih pažnju na neka nova autorska imena koja pomiču granice filmskog jezika. S filmskog festivala u Rotterdamu nam dolaze dva zapažena debija. Švedska dramedija "Dućan" redateljice Ami-Ro Sköld kroz niz anegdota zaposlenika jednog supermarketa iscrtava sociološki potkovanu studiju radnih odnosa u neoliberalnoj ekonomiji, prožetu lutkarskom animacijom. Anarhistička satira "Robinson Crusoe je seronja" Benjamina Debooseresa pravedničkim gnjevom demontira imperijalističku ideologiju i kulturni mit o bijelom čovjeku koji je 28 godina živio sam na naseljenom otoku, "civilizirao" autohtone stanovnike otoka i proglasio ga svojim vlasništvom. Ističu se i dva nagrađena ostvarenja s filmskog festivala u Locarnu – "Mašinke", slojevita košmarna avantura Carlosa Conceiçãoa kroz priču o mladim vojnicima u Angoli suočava se s kolonijalističkim nasljeđem Portugala, te zaigrana senzualna fantazija "Lagani kas" redateljice Ann Oren u kojoj glavnoj junakinji izrasta konjski rep što inicira njezino seksualno buđenje. Tu je i šarmantna posveta dokolici "Ima jedan kamen" japanskog redatelja Tatsunarija Ote o slučajnom susretu dvoje stranaca koji dijele strast prema bacanju kamenčića. Svakako treba istaknuti i jedan od najzapaženijih dokumentaraca godine "El Eco" o zabačenom meksičkom selu i neukrotivoj djevojci koja želi obići svijet. No, osim natjecateljskog programa tu je i prva retrospektiva Crnog filma u regiji u selekciji Grega de Cuira Jr-a i gostovanje nevjerojatno duhovitog britanskog eksperimentatora Johna Smitha.
Kako gledate na to što neki odmahuju rukom na spomen trosatnog filma, poput Diazovih, ali uredno će pogledati neku dvostruko ili trostruko dužu seriju?
- Tko prati Diaza, zna da mu je ovaj trosatni film zapravo jedan od kraćih, za njegove pojmove to je gotovo kratkometražni film. Šalu na stranu, gledanje jednog ovakvog psihički i emotivno zahtjevnog filma zasigurno traži puno više od gledatelja negoli "binganje" neke serije, no također i višestruko vraća. Diaza s razlogom nazivamo filipinskim filmskim magom.
Neke od tema filmova su netolerancija, a među akterima publika će vidjeti i Adolfa Hitlera, Benita Mussolinija, Josifa Staljina i Winstona Churchilla...
- Veliki ruski sineast Aleksandar Sokurov okupio je ove pale moćnike u svojoj oporoj dvadesetostoljetnoj bajci te ih oživio pomoću arhivskih snimki i deep fake tehnologije. "Bajka" je možda njegova najveća filmska provokacija dosad, riječ je ujedno i o njegovu prvom izletu u animirani žanr što je odvažan potez za redatelja koji je navršio 72 godine. U više zastupljenih filmova netolerancija i ksenofobija pokazuju se kao uobičajeni modus operandi u deklarirano tolerantnoj EU – naturalistička drama "R.M.N. Stanje nacije" pokazuje što se događa kada novi radnici iz Šri Lanke dođu u multietničko i naizgled složno transilvanijsko selo; "Ničiji junak" na vrlo duhovit način raskrinkava sve naše predrasude i rastuću društvenu paranoju, dok u "Dućanu" švedske dolazi do sukoba između radnika jednog supermarketa s beskućnicima i migrantima koji žive od jestive hrane koju ovi bacaju u smeće. Na to se sve nadovezuje i izložba Crvene šume slovenske umjetnice Nike Autor koja kroz formu filmskih žurnala prati živote ljudi skrivenih po šumama uz granicu Tvrđave Europe.
Putina nema? Nemate još neki ruski ili možda ukrajinski film?
- Pa imamo gore spomenutu "Bajku" koja je snimljena bez ikakve podrške ruske vlade – Sokurov smatra kako će agresija na Ukrajinu dovesti do skorašnjeg svrgavanja Putina s vlasti usprkos propagandi kojom neumorno fila ruske građane. Nadajmo se da je u pravu… Na sukob u regiji indirektno se referira i pobjednik CPH:DOX "Majčevina" ("Motherland") koji potpisuje bjelorusko-ukrajinski redateljski duo Alexander Mihalkovich i Hanna Badziaka. Film istražuje ubojitu praksu dedovščine u bjeloruskoj vojsci kroz prizmu majke koja je izgubila sina. Riječ je o vrlo surovoj kontroli i svakodnevnom ponižavanju starijih vojnika nad novim regrutima koja vuče korijene još iz sovjetske vojske a uveli su je bivši kažnjenici.
U kontekstu recentnih događaja zanimljivo je da prikazujete film "Knit‘s Island" s pričom o virtualnom otoku gdje se, usred bespuća interneta, razne gejmerske zajednice i pojedinci bore za opstanak. Koliko po vama internet i videoigre, pa i filmovi, mogu biti krivi za neke stvarne horore?
- Mislim da stvarni horori izlaze prvenstveno iz manjka empatije i edukacije a videoigre su kao i filmovi medij kao i svaki drugi – oni odražavaju ono najbolje i najgore od svojih stvaraoca i odraz su kako našeg kolektivnog nesvjesnog tako i društva u kojem živimo. "Knit‘s Island" je jako zanimljiv film nastao unutar videoigre, nešto kao kombinacija "Punishment Parka" i "Stalkera". Redatelji tj. njihovi avatari proveli su na "Knit‘s Islandu" skoro 1000 sati i stvorili fascinantan film koji isprepliće brutalnost, satirični humor, ali i neočekivano nježan osjećaj zajedništva, te na uznemirujuć način dovodi u pitanje granicu između stvarnog i virtualnog svijeta.
