Venecija je predivan grad, ali može biti i dobra kulisa za hororski triler. Zapnete u nekoj zgradi usred olujnog nevremena i nemate kamo jer "vaporetti" ne mogu ploviti da vas spase. Osim straha od izoliranosti, poplave i utapanja, tu su i jezovite venecijanske maske strašne poput Smrti, kao stvorene da se iza njih krije neki antagonist horora i pretvori halloweenski maskenbal u film strave i užasa.
Dakle, ambijentiranje nove, treće po redu "mystery" avanture brkatog belgijskog detektiva Herculea Poirota "Ubojstvo u Veneciji" ("A Haunting In Venice") u talijanski "grad na vodi" ima popriličnog smisla. Redatelj i glavni glumac Kenneth Branagh htio je napraviti nešto drukčije u odnosu na prethodnike "Ubojstvo u Orient Expressu" i "Smrt na Nilu" ekranizirajući manje slavni roman Agathe Christie "Dogodilo se na dan Svih svetih" ili "Hallowe‘en Party" sa stalnim scenaristom Michaelom Greenom ("Logan", "Alien: Savez", "Blade Runner 2049").
Roman je smješten u fiktivno englesko selo Woodley Common 1969., a Branagh je preselio radnju u Veneciju i vratio vrijeme 20-ak godina unatrag da u priču ubaci duhove Drugog svjetskog rata i postratne traume jer "strašne priče čine život manje strašnim".
Tko zna bi li se Christie svidio Branaghov pristup "Ubojstvu u Veneciji" koji je krenuo u kina oko njezina rođendana (15. rujna) i film je baš na taj dan potpisnik ovih redaka i pogledao. No, redatelja se može razumjeti. Posljednjih godina sve više se snimaju "whodunit" krimići/trileri inspirirani ostavštinom legendarne spisateljice ili nekog drugog pisca: "Nož u leđa", "Slučajni detektivi", "Zločin u Hollywoodu", "Maigret", "See How They Run", "Nož u leđa 2", "Detektiv Marlowe", "Slučajni detektivi 2", "Priznaj, Fletch"...
Uvođenjem elemenata (nadnaravnog) horora u "whodunit" krimi-triler Branagh osvježava žanr u njegovom trećem i najsolidnijem filmu o Poirotu. Iako, prema hrvatskom naslovu ispada da je posrijedi tipičan slučaj za Poirota, samo što se ubojstvo sada dogodilo u Veneciji umjesto npr. u Orient Expressu.
Izvorni naslov "A Haunting In Venice" ("Duhovi u Veneciji" u nekim regionalnim kinima) puno je privlačniji i atmosferičniji. Od prvih kadrova, kad jedan galeb ščepa goluba na Trgu svetog Marka, Branagh gradi hororsku atmosferu. Poirot je od prošlog filma "utihnuo" i zatječemo ga u Veneciji gdje se povukao u mirovinu, unatoč tome što ga svakodnevno sačekuju lokalci i traže detektivsku pomoć.
Ipak, pronalazi ga prijateljica i spisateljica krimića Ariadne Oliver (komičarka Tina Fey kao najveći "miscast" u glumačkoj ekipi) ne bi li uz njegovu pomoć dobila inspiraciju za novi hit-roman. "Signore" Poirot bavi se tortama umjesto slučajeva, ali pristaje na nagovor Ariadne posjetiti seansu "nesvete" vidovnjakinje Joyce Reynolds (novopečena oskarovka Michelle Yeoh; "Sve u isto vrijeme") u sklopu partyja za Noć vještica u palači sopranistice Rowene Drake (Kelly Reilly).
Kako "Halloween traži strašne priče", plan je da Joyce, koja tvrdi da može "razgovarati s mrtvima", ostvari kontakt s Roweninom misteriozno stradalom tinejdžerskom kćerkom Alicijom (Rowan Robinson). Joyce će tijekom seanse imati viziju Alicijina ubojstva i nedugo poslije se dogodi umorstvo u palači.
Svatko je osumnjičen, a Poirot se vraća u istražiteljsku akciju i zatvara vrata palače ne bi li ispitao okupljene među kojima se nalaze i njegov tjelohranitelj (Riccardo Scamarcio), Rowenina kućepaziteljica (Camille Cottin), PTSP-om načeti doktor (Jamie Dornan) koji je liječio Aliciju, njezin bivši dečko (Kyle Allen), te Joyceini asistenti (Emma Laird, Ali Khan).
Međutim, kvaka je da su u igri možda i natprirodne sile "s druge strane", makar Poirot ne vjeruje u vidovnjakinje, vještičarenja, proročišta i "takve priče". "Nema boga, medija, duhova", tvrdi detektiv, uvjeren kako "mora postojati racionalno objašnjenje za sve ovo", ali njegove tvrdnje bit će dovedene u pitanje.
Nadnaravni odmak razlikuje "Ubojstvo u Veneciji" od sličnih Poirotovih slučajeva, neovisno o tome što je zadržana osnovna struktura – detektiv istražuje tko je ubojica među skupinom ljudi na izoliranoj lokaciji (vlak, brod, palača), ovdje i zbog nevere koja onemogućava policajcima da dođu na uviđaj, ali i sumnjivcima da pobjegnu. "Ja sam Hercule Poirot, zar ne?", uvjerava nas Branagh.
Gotička palača je dobra lokacija za horor triler s ovoga i "onoga" svijeta, prepuna labirintnih i klaustrofobičnih mračnih zakutaka odakle mogu izroniti neke aveti, bile stvarne ili produkt nečijih košmara, a Branagh je upriličio neke dojmljive kadrove, poput štakora koji izranja iz usta vodorige.
Intruzija horora možda je Branaghov pokušaj privlačenja mlađih gledatelja i koketiranja s Noći vještica, no "A Haunting In Venice" je film za zreliju publiku, naklonjen starijim ekspresionističkim uzorima i djeluje kao da je crno-bijeli noir, premda je u boji. Da je Orson Welles ("Građanin Kane", "Dama iz Šangaja", "Dodir zla") poživio do danas i poželio adaptirati Christie, moguće bi snimio nešto poput "Ubojstva u Veneciji".