Prtljaga koju je redatelj i glavni glumac Kenneth Branagh preuzeo prilikom ukrcaja na Orient Express prilično je teška. Roman Agathe Christie “Ubojstvo u Orient Expressu“ iz 1934. klasični je primjer “whodunit“ trilera, žanra u međuvremenu (de)evoluiranog i u hororske “Slagalice strave“. “Murder On The Orient Express“ je, dalje, već doživio najmanje jednu hvaljenu kinoekranizaciju, onu iz 1974. redatelja Sidneyja Lumeta sa zvjezdanim castingom - Albertom Finneyjem, Seanom Conneryjem, Michaelom Yorkom, Lauren Bacall i Ingrid Bergman, nagrađenom Oscarom.
Osim Finneyja, legendarnog detektiva Herculea Poirota su, pak, od slavnih imena igrali još Peter Ustinov i nezaboravni David Suchet, po mnogima najbolji tumač lika. Opet, tko li je uopće taj Hercule Poirot za današnju (mlađu) publiku naviklu na superjunačke likove nadljudskih sposobnosti? Pita(o) se to i Branagh pa u barem dva navrata u “Ubojstvu u Orient Expressu“ putnici titularnog vlaka ime brkatog detektiva izgovaraju kao “Hercules“, iako ga prepoznaju po brkovima iz novina, kao Mary Debenham (Daisy Ridley).
“Hercule, ne Hercules, ne zasijecam lavove“, ispravlja ih Poirot. Možda Branaghov Poirot “ne zasijeca lavove“, no svakako je dosad najherculesovskiji Poirot na filmu u smislu genijalnosti dedukcije i uma “oštrog poput noža“ iskazane prilikom “dokazi-red-metoda“ otkrivanja zločina. “Imam prednost, mogu vidjeti život kakav bi trebao biti“, govori Poirot u filmu koji pronalazi uzor u blockbusterskoj modernizaciji Sherlocka Holmesa za 21. stoljeće. Poirot se neće upuštati u karate duele niti izbjegavati topovske plotune kao Holmes, no “Murder On The Orient Express“ posjeduje glazuru računalno (pre)produciranog blockbustera.
Sve u filmu mora biti veliko, od Poirotovih brčina preko vlaka do najzvjezdanijeg castinga godine s američkim i britanskim teškašima ispred kamere (Johnny Depp, Michelle Pfeiffer, Penelope Cruz, Judi Dench…). Evidentno je to od panoramskog pogleda na Jeruzalem, djelomično digitalno rekreiran na sliku i priliku tridesetih godina prošlog stoljeća, gdje će Branaghov inače solidni Poirot biti malčice preforsirano predstavljen i riješavati slučaj krađe svete relikvije za što su optuženi svećenik, rabin i imam.
Vidimo ga kod brice koji mu uređuje brkove dok on čeka savršeno simetrična kuhana jaja, a na putu do Zida plača će jednom nogom slučajno ugaziti u balegu, potom namjerno i drugom, radi balansa, a možda i iz autoironičnih pobuda, za hejtere spremne unaprijed prekrižiti film kao “sranje“. Prije nego što se Poirot ukrca u “predivan vlak“ sa stajanjima u Vinkovcima i Brodu te transferima za Zagreb, stat će nakratko i u Istanbulu, čisto da kamera napoji oči na još jednoj atraktivnoj lokaciji. I jednom kad lokomotiva hukne i vlak krene, kamera se neće samo zadržavati u spavaćim kolima prve ili druge klase i restoran-vagonima.
Režiser zaljubljeno snima vlak kako putuje u spektakularni zalaz sunca kao da je “Titanic“ iz filma Jamesa Camerona i gmiže noću kroz snijegom obavijene zavojite planine u bajkovitim zimskim scenama božićnog filma nalik “Polarnom Expressu“ Roberta Zemeckisa. S direktorom fotografije Harisom Zambarloukosom (radili zajedno na “Thoru“ i “Pepeljugi“) redatelj koristi svaku priliku da montira kameru izvan vlaka. Nije to bilo tako nužno budući da je Branagh pokazao da se može trilerski snalaziti i u interijerima vlaka zapriječena snijegom (potentna postavka sama po sebi), pronalaziti detektivske detalje u režiji poput Poirota i držati, ako ne zadržati tenziju misterije s isprve svega nekoliko tragova (rupčić sa slovom “H“, kimono, sat koji je stao…).
Kad leš izboden 12 puta bude otkriven, kamera se provlači između stropova hodnika snimajući otkriće iz najgornjeg rakursa, ali ne prolazeći kroz vrata kupea da pusti (gledateljevu) maštu na volju. A kako su svi na vlaku sumnjivi, jer “ako se dogodilo ubojstvo i ubojica je sa nama na vlaku“, kamera hvata njihove višestruke odraze u okolnim staklenim površinama, kao recimo prilikom Poirotova ispitivanja Gerharda Harmana (Willem Dafoe). Ipak, Branagh se najugodnije osjeća u eksterijerima raskošnog, epskog spektakla, tj. kad kamera nije u vlaku. Zato kamera s vanjske strane vagona prati Poirota kako kroči po unutrašnjosti.
Čak i kad vlak izleti iz tračnica i ostane zakopan u snijegu, zahvaljujući kompjutorski generiranoj lavini iz filma katastrofe, Branagh traži povoda da kamera ostane napolju i, primjerice, snima Poirota kako prolazi kroz popis putnika na vrhu jednog vagona, kao da se boji ograničenja zatvorenog prostora stvorenog za napeti(ji) triler, ali ne i blockbusterski promišljen film. Branaghov “vlak u snijegu“ na koncu sigurno stiže na svoje unaprijed određeno odredište, tj. da “Ubojstvo u Orient Expressu“ bude prva franšizna stanica za Poirota. Sljedeća stanica je Afrika - “Smrt na Nilu“.
Poirot protiv Thora
Interesantno je da se Kenneth Branagh proteklog vikenda u američkim kinima borio protiv trećeg dijela Marvelova serijala kojeg je upravo on lansirao (“Thor“). “Ubojstvo u Orient Expressu“ je izgubilo bitku od megahita “Thor: Ragnarok“, ali film je imao za potencijalni Poirotov serijal obećavaju start.