Spremni ste za povratak na “Titanic”? Pitanje za staru Rose (Gloria Stewart), preživjelu putnicu s potonuloga prekooceanskog broda, postavljeno je i kinoposjetiteljima. “Titanic” se nanovo vratio u kina i ovo je druga velika 3D redistribucija megahita Jamesa Camerona nakon travnja 2012. godine. Tada je “Titanic” obilježavao 15. godišnjicu od kinopremijere i 100 godina od potonuća “nepotopivog” broda. Sada slavi 25. godišnjicu i uplovio je u kina netom pred Dan zaljubljenih da odvede gledatelje na još jedno romantično putovanje.
Ovog, ali i svakog drugog Valentinova “Titanic” nema konkurenciju: Cameronov blockbuster je najveći romantični spektakl u povijesti kinematografije, grandiozniji od svih epskih romansi koje su mu prethodile (“Prohujalo s vihorom”, “Doktor Živago”, “Engleski pacijent”...), kao i onih snimljenih poslije njega (“Neobična priča o Benjaminu Buttonu”, “Okajanje”, “Australija”, “Pearl Harbor”, “Pompeji”, “Studengora”).
Praktički “Titanic” nema konkurenciju ni kad su u pitanju hollywoodski spektakli. Rijetki su filmovi, poput “Avatara”, nadmašili velebnost “Titanica”. Presvučen u najmodernije 3D ruho, Cameronov spektakl je takoreći “au pair” sa svime što trenutno igra u kinima, uključujući i “Avatara 2”.
”Titanic” dobro stari zahvaljujući pretežnoj uporabi modela i maketa, praktičnih efekata; na novo gledanje u oko je upao samo jedan panoramski kadar očite (i demodirane) kompjutorske grafike, odnosno računalno generiranih likova koji napučuju palubu broda. Jednostavno, “Titanic” je jači od vremena, ali i svih parodija na ikoničke scene.
Nakon što Jack Dawson (Leonardo DiCaprio) na pramcu broda uzvikne “Ja sam kralj svijeta” i kasnije na tom istom mjestu poljubi Rose DeWitt Bukater (Kate Winslet), gledatelj je razgaljen i obuzet prizornom monumentalnošću i audiovizualnom magijom dirljivog romantičnog trenutka u zalasku sunca, pojačanog predivnom glazbom Jamesa Hornera. Najveći cinici bi mogli postati romantici gledajući “Titanic”.
Zahvaljujući majstorskom pripovijedanju, profiliranju likova i zaljubljivoj kemiji glavnih glumaca, Cameron uvlači gledatelja u priču o ljubavi na prvi pogled pa sve do posljednjeg smrznutog šapta i dalje, uspijevajući ga istinski ganuti na svako gledanje. Priča je sada već naveliko poznata, ali način kako ju je iznimno nadahnuti Cameron ispričao (scenaristička struktura) nanovo zaslužuje pohvalu.
Sve je Camerona vodilo ka “Titanicu”, od “Terminatora” s Kyleom Reeseom i Sarah Connor kao pretečama Jacka i Rose koji su se zaljubili za cijeli život u ono malo vremena koliko su imali zajedno, preko “Bezdana” kao oceanske ljubavne priče s vodenim izvanzemaljcima pa do “Terminatora 2” s kiborgom od tekućeg metala.
Cameron je povukao odličan potez kad je intimnu romansu veću od života i smrti stavio u širi povijesni kontekst, pospojio zbilju i fikciju te ispričao “neispričanu priču” s “Titanica” na razmeđi povijesti i sadašnjosti sa sjajnim montažnim prijelazima s olupine broda na njegovu plovidbu u svoj raskoši i obratno, sa starog ženskog oka boje oceana na mlado i “vice versa”.
Nije isključeno da su nešto slično doživjeli neki stvarni Jack i Rose, tj. da se na brodu, plovećem svijetu u malom koji hita prema nekoj svojoj santi leda, dogodila zabranjena ljubav između nekog siromašnog putnika iz potpalublja s buntovnom plemkinjom iz prvog razreda, nesretno zaručenom za bogatog snoba poput Cala Hockleyja (Billy Zane).
Unutar romantične melodrame Cameron je utkao priču o klasnim razlikama i tehnološkoj kataklizmi, što je posljednjih godina aktualna filmska tema. Putnici prve klase imaju prednost ukrcaja na čamce za spašavanje, a mali čovjek je osuđen na utapanje u potpalublju.
U jednoj impresivnoj sceni kamera prolazi kroz sve razrede broda prateći Jacka i Rose u bijegu od Calova “terminatorskog” sluge Lovejoyja (David Warner), zalazeći i u kotlovnicu, među strojeve koji će zakazati u koliziji tehnologije i prirode, nakon što se na horizontu ukaže masivni ledenjak, a gledatelj se opet nada da će sudar nekako biti izbjegnut i da “Titanic” neće biti poslan u oceanski grob.
Uvod u priču je upečatljiv, prožet kadrovima olupine “Titanica” na dnu Atlantika i simulacije njegove kalvarije nakon bliskog susreta sa santom leda kao pripreme za ono što neminovno slijedi u drugoj polovici filma, kad Cameron u približno realnom vremenu impresivno režira sve faze potonuča, od nadiranja vode, preko polaganog podizanja i propinjanja krme, do pucanja trupa po pola i nestajanja broda u dubinama oceana.
Istraživač Brock Lovett (Bill Paxton) traži ogrlicu s dijamantom srcolika oblika od 56 karata nazvanu “Srce oceana”, ali umjesto nje pronalazi sliku nage mlade djevojke s tim lančićem oko vrata. Djevojka je vremešna Rose i ona postaje naratorica filma, pričajući (svoju) priču Lovettu i gledateljima, spremna vratiti se (u mislima) na “Titanic”.
Na prvu projekciju nove kinodistribucije bezvremenog, transgeneracijskog “Titanica” došli su i mladi gledatelji koji su 2012. bili djeca, a 1997. se nisu ni rodili, no film najviše rezonira sa starijima. Kao što Rose naviru uspomene na “Titanic”, tako i stariji gledatelj zaranja u ocean sjećanja na film, premotavajući unatrag svoj život baš poput nje. Spremni za povratak na “Titanic”?