Favorit za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji glavne muške uloge je Will Smith za izvedbu u "Kralju Richardu", iza njega slijedi Benedict Cumberbatch ("Šape pasje"), ali ne treba otpisati ni Andrewa Garfielda kao pokojnog tvorca broadwayjskog mjuzikla "Rent" Jonathana Larsona u Netflixovu filmu "tick, tick... BOOM!".
U kratkom roku nakon objave nominacija Garfield se našao ispred ostale dvojice nominenata, Denzela Washingtona i Javiera Bardema ("The Tragedy Of Macbeth", "Being The Ricardos"), a nije isključeno da u nadolazećim tjednima, do dodjele Oscara 27. ožujka, preskoči i Cumberbatcha ako ne Smitha.
Mladi britanski glumac ima najveći "boost" od svih nominenata i o njemu se posljednjih mjeseci najviše govori zbog "tick, tick... BOOM!" i povratničke uloge Čovjeka-pauka u recentnom "Spider-Manu".
Prethodno je Garfield ("Dječak A", "Društvena mreža", "99 domova", "Šutnja", "Do posljednjeg daha", "Skrivena poruka") bio zasluženo nominiran za Oscara na račun "Grebena spašenih", s time da sada ima veće šanse da nominaciju i potvrdi.
Uloga Larsona, neprežaljene velike nade glazbenog teatra i autora jednog od najslavnijih mjuzikala svih vremena s kojim je zauvijek promijenio žanr na Broadwayju, može biti primamljiva Akademijinim glasačima. Štoviše, ovo je jedna od onih uloga koje Oscari vole, kao što vole i biografske filmove i mjuzikle ("Moulin Rouge", "Chicago", "La La Land", "Priča sa zapadne strane"), a "tick, tick... BOOM!" pokriva oba žanra.
Garfield je navodno ulozi posvetio punih godinu dana kako bi istrenirao glas i sam otpjevao sve dionice. Pored toga, Garfield glumi silno talentiranog mladića koji nije dočekao premijeru svoga mjuzikla i umro je večer nego što će se "Najam" premijerno izvesti.
No, dobio Garfield Oscara ili ne, njegova uloga ostaje trajna, kao i film, mogući budući klasik žanra, mjuzikl u dugoročni najam. Tragična priča glumljena je i režirana s životim ushitom kao krasna posveta svakom darovitom umjetniku (u ovom slučaju Larsonu) i njihovom kreativnom procesu stvaranja nekog djela, ovdje mjuzikala, ponajprije broadwayskih, ali i filmskih.
"tick, tick... BOOM!" djeluje iskreno zato što ga je, prema Larsonovoj istoimenoj autobiografskoj predstavi, režirao čovjek iz svijeta mjuzikala Lin-Manuel Miranda ("Hamilton"). Mirandi je Larson najveći uzor otkako je pogledao "Rent" u formativnim godinama, glumio je glavnu ulogu u njegovoj predstavi i dobro zna što znači boriti se i živjeti za svoju strast, mjuzikl, pa i umrijeti ako treba.
Neizbježna smrt se nadvija nad filmom već u naslovu. Riječi "tick, tick... BOOM!" oslikavaju otkucavajuću bombu čiji zvuk Larson čuje, što stvara osjećaj urgentnosti da dovrši svoje (remek)djelo, prije kobnog trenutka koji kao da predviđa stihovima "zaustavi sat, zamrzni kadar, snimku vrati".
Istovremeno, naslov se može shvatiti i kao odbrojavanje do eksplozije kreativnosti "pisca za glazbeni teatar", "posljednjeg od svoje vrste", kojeg upoznajemo 1990., kad se bližio 30. rođendanu. Maksimalno posvećen mjuziklu, Larson je konstantno na rubu iscrpljenosti (paralelno radi kao konobar) i žrtvuje sve da pronađe odgovarajuću glazbu i stihove, čak i odnose s bliskim ljudima poput djevojke Susan i prijatelja Michaela u tumačenju Alexandre Shipp i Robina de Jesusa.
On vidi i čuje glazbu svugdje. U jednoj divnoj sceni zaranja u bazen čije dno poprima izgled kajdanke s notama, u drugoj će leđa frustrirane Susan iskoristiti kao klavir da zasvira melodiju u glavi i razmišlja kako da ispriča pjesmom ono kroz što u tom trenutku prolaze.
Tek kad počne ljudske situacije iz svoga života pretvarati u pjesmu, pisati o onome što mu je poznato i do čega mu je najviše stalo, kao u pjesmama "Come To Your Senses" i "Louder Than Words", vrhuncima filma, Larson će doživjeti uspjeh, a njegov "Najam" postati "budućnost glazbenog teatra", nakon što je godinama radio na SF-ovskom rock mjuziklu "Superbia" o robotima i izvanzemaljcima.
Izvedbe "Come To Your Senses" i "Louder Than Words", na kojima je veliki obol dala Vanessa Hudgens ("High School Musical", "Spring Breakers") u sporednoj ulozi, odlično su ispresijecane sa slikama i veoma emotivne. Emotivan je i cijeli "tick, tick... BOOM!", nošen Garfieldovom osjećajnom i apsorbirajućom izvedbom, u jednakoj mjeri nadahnutom i nadahnjujućom, koja otkucava svakim taktom filma. tick, tick... BOOM!