Osjećaj koji je imao dok je prvi put u kinu gledao "Špijuna koji me volio" ("The Spy Who Loved Me", 1977.) redatelj Christopher Nolan nastoji rekreirati radeći na svakom svom filmu. Nolan priznaje da je proveo veći dio karijere pokušavajući se vratiti "tom osjećaju".
Opčinjenost "Špijunom koji me volio" je razumljiva, posebice ako se prvi put gledao u dječačkoj dobi. Treći film legendarnog Rogera Moorea u ulozi agenta 007 bio je Nolanu prvi Bond-film u životu. Prvi i odmah jedan od najboljih iz serijala, svakako ponajbolji u Mooreovu opusu između 1973. i 1985. godine.
Pisac ovih redaka može zamisliti kako je Nolanu bilo vidjeti Bondov skok na skijama s planine i otvaranje padobrana s britanskom zastavom ili jurnjavu s "podmorničkim" Lotusom Espritom.
Ustvari, ne mora zamišljati. Sličan osjećaj je i sam proživio gledajući "The Spy Who Loved Me", doduše kod kuće, ne u kinu (Nolan je stariji devet godina od "yours truly").
Okej, "Špijun koji me volio" nije bio prvi pogledani Mooreov Bond-film i općenito; ta čast 99% pripada "Octopussyju". No, "osjećao" se kao da je bio prvi. Dosta je samo uzeti scenu s Lotusom Espritom, jednu od akcijski najikoničkijih, ako ne i najikoničkiju, u cjelokupnoj povijesti serijala.
Sredina osamdesetih bilo je vrijeme najveće popularnosti automobila-igračaka, a onda pogledate "The Spy Who Loved Me" i vidite Lotus kako postaje podmornica, kao što se Optimus Prime transformirao u kamion iz onda jednako popularnih "Transformersa".
Teško da je tada bilo nešto bolje od toga, pa i sada u kontekstu Bond-serijala. Svaka čast Astonu Martinu s dodatnom opremom iz "Goldfingera" ili BMW-u iz "Sutra nikad ne umire", ali spomenuti automobili nisu znali plivati. Lotus jest i plivao je umjesto da potone kad je dojurio u more.
Scena s Lotusom je bila i ostala epitom "bondovske" potjere, koja je u tim kasnim sedamdesetim/ranim osamdesetima mogla načiniti ljubomornim Hala Needhama ("Smokey i Bandit", "Trka Cannonball"), ako ne i Williama Friedkina ("Francuska veza", "Živjeti i umrijeti u Los Angelesu"). Bonda i rusku agenticu, majoricu Anyu Asanovu zvanu XXX (Barbara Bach), najprije proganja motocikl s prikolicom koja se pretvara u raketu i raznosi kamion iza Lotusa na zavojitoj planinskoj cesti poviše mora.
Zatim se za petama Bondu i XXX nađe automobil Sedan sa Zubom (Richard Kiel), a kad i on sleti s ceste i doleti ravno na kuću nekog Talijana u sceni parafraziranoj u akcijskom klasiku "Prljavi igraju prljavo", u potjeru se, za upravljačem helikoptera, uključuje i žena s "divnim linijama" Naomi (namigujuće seksi Caroline Munro; kao da je starija sestra ili mama Olivije Munn).
Vozeći cik-cak u "osmicama", Bond neko vrijeme pokušava izbjeći strojnice iz helikoptera što pucaju po njemu, ali kako je pitanje koliko dugo Lotus može izdržati da ne postane švicarski sir, skok u more se nameće kao "logično" rješenje. "Znaš li plivati?", lakonski promrsi Bond jureći prema moru.
U jednom od najvećih "moneyshotova" serijala (bijeli automobil, plavo more, crni helikopter) Lotus spektakularno skače "na glavu" dok letjelica nadlijeće tik poviše njega. Automobil ne samo da može plivati i roniti, već ima i raketu kojom će Bond skinuti helikopter s neba i nedugo poslije izaći iz mora na pješčanu plažu, graciozno sa stilom kao Ursula Andress u "Dr. Nou" i Halle Berry u "Umri drugi dan", uz dašak humora kad izbaci ribu kroz prozor pred osupnutim kupačima.
Nešto slično je ponovljeno u "Operaciji Svemir", polu-nastavku "Špijuna koji me volio" također u pouzdanoj režiji Lewisa Gilberta ("Alfie"), na način da je Bondova gliserska gondola dobila gume, izašla iz mora i provozala se venecijanskim Trgom sv. Marka, ali ovo je bio unikatan trenutak i film, neovisno o tome što je slijedio formulu hitova "Goldfinger" i "Thunderball" sa Seanom Conneryjem i reciklirao zaplet njegova "You Only Live Twice".
Umjesto otmica svemirskih letjelica, u "The Spy Who Loved Me" su na snazi otmice nuklearnih podmornica, britanskih i ruskih, a negativca Stromberga (Curt Jurgens) pere megalomanija čak i više u odnosu na zlikovce iz "Dr. Noa", "Goldfingera" i "Operacije Grom".
Stromberg živi u laboratoriju nalik divovskom metalnom raku, voli nahraniti neposlušne morskim psima i s nuklearkama kao "instrumentima armagedona" želi ubrzati proces destrukcije "dekadentne civilizacije" tako da izazove globalno uništenje i početak novog doba, odnosno stvori "svijet pod morem". Njegov "henchman", dvometarski Zubo ili Jaws, veći je i jači od Oddjoba iz "Goldfingera".
Visok preko dva metra, s metalnim zubima pričvršćenim zakovicama, Jaws je najveća fizička prijetnja Bondu, a umio je prestrašiti klince kao svojevrsni preteča "silent but deadly" negativaca iz horora poput Michaela Myersa, Jasona Voorheesa i onog jezivog tipa iz "Tihog bijesa" s Chuckom Norrisom, pri čemu se nitko od njih nije hrvao s morskim psom i pobijedio.
"Špijun koji me volio" obuhvaća i potencira prethodnike kao "greatest hits" kompilacija s pridodanim novim hit-pjesmama kao ekstra materijalom. Skijaške scene su postale tradicija serijala od "U službi Njezina veličanstva" do "Daha smrti" i "Svijet nije dovoljan", ali uvodna potjera po snijegu u austrijskim Alpama u ovom filmu ostaje nenadmašna, zasigurno i zbog vrhunca u vidu kaskaderskog skoka s planine, a započinje nonšalantno s Bondom koji dobiva naredbu da se "smjesta izvuče" iz (postelje) neke plavuše, nakon čega slijedi dijalog za anale: "Ali, James, trebam te... Engleska me također treba!"
Poseban pečat sceni daje Gilbertova odluka da zaustavi glazbu Marvina Hamlischa na nekih 20 sekundi prilikom skoka i, tek kad se otvori padobran s britanskom zastavom, pusti Bond-temu prije nego se na nju nadoveže popularna, za Oscara nominirana pjesma "Nobody Does It Better" Carly Simon.
Jednako tako, zanimljivo je da je XXX prva Bond-djevojka predstavljena u krevetu kao ravnopravni ženski pandan agentu 007. Međutim, XXX nije u krevetu s nekim usputnim ljubavnikom, već kolegom kojeg voli, a kad on strada u okršaju s Bondom, ona mu se zaklinje da će ga ubiti poslije obavljena zadatka.
Odnos Bonda i takve Bond-djevojke, njegove saveznice, suparnice i prve veće vjesnice feminizma u serijalu, bio je dotad najkompleksniji u serijalu, posebice kad ona spomene njegovu pokojnu ženu i shvati da je "osjetljiv na neke stvari", iako je jasno da će se britanski agent zaljubiti u rusku agenticu nakon uobičajenog koketiranja s raznim ženama ("Kad si u Egiptu, moraš zaroniti u njegova blaga", "Ručao sam, ali propustio sam desert"), kao i ona u njega.
Moore je u ovom filmu postao "mooreovski" Bond, kombinirajući ozbiljnost i nonšalanciju s dječačkim sjajem u oku i podignutom obrvom, tj. akcijsku hladnokrvnost (nemilosrdno bacanje negativca s krova, "Ti si pucao, sad sam ja na redu") i "one-linerski" humor ("Došao je nešto prigristi", "Dižem britanski barjak").
"The Spy Who Loved Me" nije samo "greatest hits" kompilacija "Bondova", nego i Mooreov "best of", film u slavu jedinstvenog tumača agenta 007 kojemu u šarmiranju i duhovitosti nije bilo ravna. Nitko to ne radi bolje od njega. Nobody does it better.