Kompatibilnost između dvaju niskobudžetnih “indie“ ostvarenja - izvrsna “Vještica“ Roberta Eggersa i još bolja “Poziv(nica)“ Karyn Kusame - traži disciplinu interpretativnog paralelnog slaloma u osvit njihove hrvatske premijere ovog vikenda na Fantastic Zagreb Film Festivalu. Nema to veze s rimom između slaloma i vještica iz Salema za koje Eggersov dugometražni redateljski prvijenac, postavljen u 1630. godinu, obnaša funkciju nekakvog predgovora ili prednastavka. Doticaji filmova “The VVitch“ i “The Invitation“ tiču se visoke kvalitete, uže žanrovske spone, režijskih rješenja i koncepta, pa i intrigantne teme, odnosno podteksta. Njihovu simetričnost načnimo kakvoćom.

Usuđujemo ih se proglasiti najimpresivnijim hororima godine (ispred “Prizivanja 2“) i u posljednje vrijeme (uz “To dolazi“ i “Laku noć, mamice“), premda oba transcendiraju zadani žanr i razbijaju njegove uske, tipski određene novomilenijske okvire, toliko da prvi može proći i kao povijesna art-drama u režiji Tarkovskog, Bergmana i Malicka, a drugi kao psihološki triler kakvog bi danas možda potpisao Hitchcock. Na određeni su način “Vještica“ i “Poziv(nica)“ revizionistički filmovi strave i užasa koji korespondentno revidiraju i reinterpretiraju ortodoksne smjernice šireg horor žanra u moderno doba gledajući natrag u njegovu prošlost.

“The VVitch“ je horor u korzetu, za razliku od današnjih horora u grudnjacima, iako bi mlada nada Anya Taylor-Joy (lik najstarije kćerke religiozne familije, adolescentice Thomasin) mogla biti vrhunska “kraljica vriska“ ako to poželi.
“The Invitation“ je inverzija horor-trilera iz podvrste tzv. napada na dom, još veća suberzija na njegove trope od “You're Next“ kao svojevrsni “home invasion“ iznutra. Sukladno s užurbanosti 21. stoljeća, horori novijeg datuma poslovično su nabrijani i njihova se poetika ogleda u podžanru filmova “pronađene vrpce“ (“found footage“), s pomičnom kamerom iz drhtave ruke i prinuđenim strahovima od iznenadnih iskakanja nekoga ili nečega iz ruba kadra u njegov decentrirani centar, prema zgodnoj protagonistkinji i potrošnim likovima.

Suvremeni horori zapravo su personificirani u novovjekim zombijima sprinterima ili raznoraznim monstrumima koji brzo zaskaču žrtvu/publiku primoranu na trenutačni prepad i refleksni podražaj. “Vještica“ i “Poziv(nica)“ u horor 21. stoljeća ulijeću s noge na nogu, kao stari dobri zombiji Georgea Romera ili antagonisti klasičnih horora (Michael Myers, Jason Voorhees), polagano hvatajući buduće stradalnike/gledatelje znajući kako će prije ili poslije stići na cilj i da im ovi ne mogu umaknuti. “Bu“ scene su u ovim filmovima svedene na minimum, a pokreti kamere i montaža nisu živčani i grčeviti. Strepnja se ovdje poput crnog pauka polako penje uz leđa do vrata, ostavljajući tragove stiskanja nekoliko dana nakon gledanja. Ona se uvlači ispod praga svijesti s uznemirujućim slikama i podmuklim, izoliranim ambijentom, tipujući na subliminalno i slijedeći logiku snova i snomorica.

Prvi film smješta novoenglesku sedmeročlanu puritansku obitelj, zadrtu u vjeri, tik do guste, ominozne šume, daleko od društva, gdje traže novi početak nakon što su izbačeni iz naselja, a pronaći će vraga crnoga simbolizirana u gavranu i jarcu nakon što im novorođenče nestane bez traga. Drugi film je postavljen u kuću na brdu poviše Los Angelesa, kamo se okupljaju prijatelji na večeri kako bi obilježili povratak “promijenjene“ Eden (Tammy Blanchard) koja se vratila u grad nakon dvije godine izbivanja. Obje se lokacije doimaju onostranima, premda je “The Invitation“ posve razoružan od nadnaravnih elemenata. Opkoljavajuća, tiha šuma djeluje precrtana iz bajke ili strašne narodne priče uz logorsku vatru i sve se više nadvija nad brvnarom proklete familije otkrivajući natprirodne sile. Svjetla Los Angelesa, pak, djeluju poput izvanzemaljskih i komuniciraju gubitak signala za mobitel, kao prilikom invazije aliena koje “The VVitch“ zaziva stranim, gotovo nerazumljivim novoengleskim dijalektom.

Sve to utječe na likove. Glave obitelji, Williama (Ralph Ineson) i Katherine (Kate Dickie), pere krivnja i uzajamo se optužuju, što će kulminirati lošim stanjem usjeva, posjednućem sina Caleba (Harvey Scrimshaw) nakon njegova nestanka u šumi i sumnjom u vještičarenje starije sestre Thomasin. Ponovni susret s bivšom suprugom Eden u domu gdje su zajedno živjeli do smrti njihova sina negativno djeluje na Willa (Logan Marshall-Green) koji na večeru dolazi s novom djevojkom Kirom (Emayatzy Corinealdi), tako da njegova sumnjičavost prema gostoprimstvu, paranoja da se nešto čudno događa u kući i zlosutni osjećaj opasnosti možda proizlaze iz trauma vraćenim u snolikim "flashbackovima", poput rezanja vena u kuhinjskom sudoperu. Krvi će biti.

Na putu prema večeri Will će udariti kojota i skratiti mu muke, što neki tumače kao čin milosrđa, a drugi kao mesarenje. Preostalu kapljicu krvi s Willova lica nonšalantno skida Eden, prethodno kazavši da je “bol stvar slobodnog izbora“. Sjevnuća krvi u “Vještici“ boje inače sivosmeđi kolorit primjereno mračnog filma u kojem sjene zlosutno igraju u podlozi fenjera ili svijeća, jedinog svjetla u tami. Thomasin će musti kozu i mlijeko će postati crveno, kao simbol njezine rastuće ženstvenosti, seksualnosti i slobodne volje, “vještičjeg“ razbijanja patrijarhalnih načela i uskogrudne religioznosti koja će rezultirati histerijom u Salemu. Sistem vjere, ne nužno religiozni, preuzima zdravi razum i izbacuje iz kolosijeka likove (i) u filmu “Poziv(nica)“.

Eden je pronašla “pravu vjeru“ s novim odabranikom Davidom (Michael Huisman), koji se, uzgred, ponaša čudno, telefonira i zaključava vrata, pumpajući Willovu nevjericu. “Nema tame, samo ponovno sjedinjenje“, propovijeda voditelj nekog programa nad samrtnom posteljom neke žene u uznemirujućem nešaljivom kućnom regrutacijskom videu koji Eden i David puštaju gostima na večeri, ne uvažavajući njihove prigovore da im peru mozak i preobraćuju ih na neki religiozni kult, vještičji ili onaj Charlesa Mansona. Implozija vjerske poremećenosti obitelji ili kolektiva u oba filma je neminovna i sporogoreća, najveći horor. Akumulacija zlokobnog eksplodira i doseže vrhunac u njihovu finalu kao nagrada za strpljivost. Klimaks u filmu “The VVitch“ je nezaboravan, u “The Invitation“ još nezaboravniji. Pozvani ste na završnicu koja eskalira jednom od najpamtljivijih i najrazornijih filmskih slika od “Fight Cluba“ naovamo.