Zadovoljno smijuljenje publike od čiste ugode na projekciji humornog “whodunit” trilera “See How They Run” u londonskom kinu “Vue” u Islingtonu potvrda je dopadljivosti filmskog prvijenca serijskog režisera Toma Georgea (“This Country”, “Defending The Guilty”). Ovo je film za gušt i bio je idealan za početak nove odiseje po londonskim kinima.
“Nož u leđa” s detektivom Benoitom Blancom dobio je konkurenciju, a njegovu ovogodišnjem nastavku “Glass Onion: A Knives Out” neće biti nimalo lako nakon “See How They Run”, odnosno možemo biti sretni bude li upola dobar i pametan kao ovaj film (i original, dakako).
Misteriozni “whodunit” krimi-trileri u stilu Agathe Christie posljednjih godina su opet gledani u kinima (solidni “Zločin u Hollywoodu” s Charliejem Hunnamom i Melom Gibsonom) ili na streaminzima (osrednji “Murder Mystery” s Adamom Sandlerom i Jennifer Aniston; također dobiva nastavak).
Filmovi su se pokazali boljima kad ih filmaši ne shvate preozbiljno i provuku kroz humorni, samoreferencijalni, metafilmski/tekstualni filter, što baš i nije napravio Kenneth Branagh režirajući hit-ekranizacije “Ubojstva u Orient Expressu” i “Smrti na Nilu”, tj. igrajući legendarnog detektiva Poirota.
Jasno je i zašto kad narator Georgeova filma, hollywoodski redatelj Leo Köpernick (oskarovac Adrien Brody), kaže “To je ‘whodunit’; vidio si jednog, vidio si ih sve”. A te riječi je izrekao u trenutku svoje smrti, shvativši da bi lik poput njega mogao nastradati sukladno pravilima žanra.
“See How They Run” je svjestan “whodunit” tipologije i sa njom se (auto)ironično poigrava. Jer, doista, ako ste vidjeli (i)jedan “whodunit”, znate kako stvari idu i možete predvidjeti barem zaplet (najmanje jedno ubojstvo, više osumnjičenih) ako ne i rasplet (tko je ubojica ukoliko to nije batler kao dežurni “murderer”?).
Teško je više izmisliti toplu vodu u ovom žanru da bude svjež kao nekoć kad su se romani “kraljice krimića” Christie tek počeli ekranizirati, ali može ga se osvježiti (samo)svjesnim poigravanjem s njegovim konvencijama. George i njegov scenarist Mark Chappell doskočili su tome tako što nisu ekranizirali neki konkretni roman iz pera Christie koju u filmu nakratko glumi Shirley Henderson.
Ipak, zgodno su osovili priču oko kazališne verzije njezine “murder mystery” radiodrame “Mišolovka” ili “The Mousetrap” koja je ušla u povijest kao “najduže neprekidno igrano djelo u povijesti kazališta” i izvodi se i dandanas, ravno 70 godina nakon premijere davne 1952. na kazališnim daskama londonskog West Enda, udaljenog samo šest stanica podzemnom od kina “Vue” u Islingtonu.
Pokretač priče, ambijentirane na početak postratnih pedesetih godina prošlog stoljeća, jest pokušaj kršenja autoričina zahtjeva da se “whodunit” predstava ne preseli na veliki ekran prije nego što završi s igranjem u teatru. Kazališnu predstavu planira filmovati spomenuti redatelj Leo, i to prema scenariju “slavnog dramatičara” Mervyna Cocker-Norrisa u tumačenju Davida Oyelowa.
Planovi padaju u vodu nakon što ovaj bude ubijen u garderobi teatra u dojmljivoj orkestriranoj sceni s natruhama horora (je li to samo odijelo sa šeširom na vješalici ili je netko u njemu?). Pitanje je tko je ubio Lea. Možda Mervyn s kojim se porječkao oko scenarija i tom prilikom dramatičar je rekao da će ga ubiti?
Neki član ekipe “Mišolovke”, recimo glumac Richard Attenborough (Harris Dickinson) ili, pak, njegova žena Sheila (Pearl Chanda)? Producent John Woolf (Reece Shearsmith), koji je uzgred producirao “Afričku kraljicu”? Ili, konačno, voditeljica kazališta na West Endu Petula Spencer (Ruth Wilson)?
“Jesmo li osumnjičeni?”, pitaju se oni. Jesu. Svi bi naizgled mogli biti osumnjičeni od likova, predstavljenih ukratko Leovom naracijom. Slučaj pokušavaju prokljuviti istrošeni inspektor sklon piću Stoppard (oskarovac Sam Rockwell) i pozornica Stalker (Saoirse Ronan), njegova naivna, entuzijastična mlada partnerica-novakinja koja “prerano donosi zaključke”.
Slučaj postaje teži kad se ispostavi da svi spomenuti nisu samo osumnjičeni nego i potencijalne žrtve. Inspektor je nedvojbeno dobio prezime po dramatičaru Tomu Stoppardu, a pozornica, valjda, po “Stalkeru” Andreija Tarkovskog, premda se on pedesetih tek počinjao kaliti kao redatelj i spomenuti film snimio 1979. godine.
Stalkerica je, svakako, velika filmofilka. “Idem često u kino”, otkriva ona u filmu u kojem je gotovo sve moguće, pa tako i da Leo još jednom prozove “whodunit” žanr kao “star, umoran, već tisuću puta odrađen” te da Mervyn komentira kako su flešbekovi lijen način pripovijedanja u trenutku dok se prisjeća događaja i redatelj poseže za “flashbackom”.
“Što je iduće, natpis ‘tri tjedna kasnije’?”, pita se Mervyn. I paf, natpis “tri tjedna kasnije” u tom se momentu ispiše na ekranu. Namigujuća, sveznajuća “meta” narav pristaje filmu koji se na taj način suočava s “defaultnom” predvidljivosti dok satirizira vlastiti “whodunit” žanr tako što je priču postavio u okvir kazališnog “whodunita”.
U nekoliko navrata prizori iz “Mišolovke” dobivaju zrcalnu sliku izvan pozornice, odigravajući se na sličan način (stradavanja likova, izgovaranje pojedinih rečenica). Tada “See How They Run” postaje “whodunit” u “whodunitu”, “murder mystery” predstava unutar “murder mystery” predstave (i filma).
Posljednja trećina je neujednačena u ritmu koji malčice popušta, a i rasplet s otkrićem ubojice je slabiji od zapleta, kako to često biva, koliko god ubojica imao jasne motive. Međutim, “See How They Run” se u konačnici izdvaja kao nepretenciozan i zabavan, ali poprilično pametan, dosjetljiv, zaigran i stiliziran “whodunit” koji u najboljim pasažima izgleda kao da se žanra mašio Wes Anderson (“Francuska depeša”) ili Edgar Wright (“Posljednja noć u Sohou”).
S Andersom film povezuju i njegovi kućni glumci poput Ronanice i Brodyja. Poznatija po ulogama u dramama kao što su “Brooklyn”, “Lady Bird”, “Na plaži Chesil”, “Marija, kraljica Škotske”, “Male žene” i “Amonit”, Ronan se nameće kao dobra komičarka i odlična je u paru s iskusnim Rockwellom dok se idealizam i cinizam njihovih likova nježno sudara. Stoppard i Stalker zaslužuju još jednu “murdery mystery” istragu, još jedan “whodunit”.