Arena je trećeg dana Pula Film Festivala bila u “Sedmom nebu”. S dugometražnim igranim prvijencem Jasne Nanut, Pulski festival dobio je dosad najveći “crowd pleaser” od premijernih naslova u Hrvatskom programu. Nakon dviju drama, “Hotela Pula” i “Pamtim samo sretne dane”, na red je, dakle, došla komedija “Sedmo nebo”.
Najpopularniji žanr unutar hrvatske kinematografije ponešto se prorijedio u zadnje vrijeme. Prošlog Pulskog festivala imali smo “Nosila je rubac črleni”, a da bi pronašao neku drugu čistu ili čišću “mainstream” komediju, čovjek se treba vratiti nekoliko godina unatrag, takoreći do 2016. i “Ministarstva ljubavi” i “Sve najbolje” (“Koja je ovo država” je tragikomedija).
Već zbog toga treba pozdraviti “Sedmo nebo”, ali to nije sve. Nanut nije snimila “tipičnu” hrvatsku komediju, oslonjenu na dijalekt određene regije kao primarni izvor humora od “Tko pjeva, zlo ne misli” naovamo.
“Sedmo nebo” nije ni rom-com kao “Sonja i bik”, iako je posrijedi komedija nominalno romantične podvrste, s pridodanom tematikom ljubavnog trokuta. Radi se, zapravo, o prilično spretno režiranoj, napisanoj i glumljenoj kombinaciji romantične i crne komedije, k tome urbane provenijencije, s likovima iz srednje ili uvrh glave srednje-visoke klase društva.
Takve filmove nekoć je radio Blake Edwards (npr. “Desetka”), čiji se neposredni utjecaj osjeća u “Sedmom nebu”. No, Nanut je na “ti” i s “Stranputicom” i drugim novomilenijskim ostvarenjima na granici drama-komedija o muškoj krizi srednjih godina (“Vrtlog života”, “Izgubljeni u prijevodu”, “Ta luda ljubav”, “Nasljednici”, “Još jedna runda”) i muško-ženskim odnosima kao temi koja je privlači i inspirira.
Muška kriza srednjih godina ovdje je izvor isključivo smijeha, a utjelovljuje je sredovječni Nino Radman u raspoloženom tumačenju Krešimira Mikića. Na površini je Ninov život savršen, a ispod površine puca po šavovima. On radi na showu tipa “Ples sa zvijezdama” i zaljubio se u jednu od plesačica, prezgodnu Tamaru (Iva Jerković, otkriće). Ne bi to bio problem da Nino nije u dugotrajnom braku sa Ksenijom (odmjerena Iva Mihalić) i da već tri godine nema aferu s Tamarom.
“Ne znam, desilo se niotkud, nisam to planirao. Jedna plesačica je zatrudnila pa se otvorilo mjesto. Prvi put sam je vidio kad je došla potpisat ugovor. Nastavili smo se sretat na probama, zbližili se”, govori Nino, koji vodi Tamaru u toplice na odmor i terapiju blatom. Ondje će njegovo ime biti izgovoreno na razglasu baš u trenutku kad sa suprugom razgovara mobitelom.
Načelno klišeizirana humorna scena odigrana je suptilno, a takav je i cijeli film, lišen urnebesa tjelesne komedije u stilu Dudleyja Moorea, što mu ponekad nedostaje. Međutim, Nanut očito nije željela snimiti nešto “ha-ha” smiješno, nego sugestivno, dok oslikava mušku krizu srednjih godina i razapinje Nina između dvije žene, nagona i krivnje, pa i samoga sebe, secirajući usput hrvatsku srednju klasu.
Nino ne zna što da radi: već neko vrijeme želi reći Kseniji za Tamaru i ljubavnici je to obećao, čak i vježba tu scenu s prijateljem stručnjakom (zabavni Nikša Butijer) koji glumi njegovu ženu. Samo, nikako da skupi hrabrosti da gukne, ali zato izlane Tamarino ime u snu. Kad ga Ksenija čuje i suoči ga s “Tamarom” idućeg jutra, Nino se izvlači da je rekao “tamari” (umak) jer su govorili da planiraju ići u japanski restoran.
Sve to samo mu podiže ionako previsoki tlak. “Pitanje je vremena kad ću odapet”, kaže on i u nekoliko navrata može podsjetiti na lik Roya Scheidera koji također radi na plesnom showu u filmu “Sav taj jazz”. Svakim danom Nino je sve bliže rubu živčanog sloma umjesto u sedmom nebu, a Nanut ga sa smiješkom na licu polako gura u tom smjeru da testira njegovu muškost i vidi što će se dogoditi.