Istarsko narodno kazalište ugostilo je pulsku premijeru drame “Pamtim samo sretne dane”, novog filma Nevija Marasovića, koji je ispao posljednji u karijeri legendarnog slovenskog glumca Radka Poliča (1942. – 2022.), znanog po nadimku Rac.
Polič se otisnuo u anale regionalne kinematografije nezaboravnom ulogom njemačkog kapetana Ditriha u “Balkan ekspresu”, a gledali smo ga i u novomilenijskim hrvatskim filmovima kao što su “Noćni brodovi” i “Moj dida je pao s Marsa”.
Predstavljajući “Pamtim samo sretne dane” u sklopu Pulskog filmskog festivala, Marasović se obratio publici u ispunjenom INK-u i otkrio da je dramu s Poličem u glavnoj ulozi zamislio kao “misao o životu i smrti”.
Htio je, po uzoru na Antu Babaju, “maknuti sve trendove” i snimiti “nešto iz srca”, a film se snimao tijekom pandemije. Naravno, “Pamtim samo sretne dane” je na koncu posvećen “čudesnom i dragom Racu, s ljubavlju i poštovanjem”.
Polič, nažalost, nije doživio pulsku premijeru (preminuo je 15. rujna prošle godine), ali Marasović mu je pokazao film prije smrti. “Dok je gledao film, u očima mu se vidjelo da mu se sviđa. Bio mu je simbolički blizak. Znao je da će mu biti zadnji”, rekao je Marasović.
Simbolička bliskost između Poliča i filma, tj. njegova lika, podiže “Pamtim samo sretne dane” na još veću razinu. Ovo je, uz metafilmski “Vis-a-vis”, vjerojatno i najbolji film u Marasovićevoj karijeri (distopijski SF “The Show Must Go On”, crnohumorni triler “Goran”, komična drama “Comic Sans”), a simboličko “meta” preklapanje između života i smrti ispred i iza kamere čini ga još snažnijim iskustvom.
“Pamtim samo sretne dane” u tom se smislu može usporediti s filmom “Lucky”, koji smo gledali posthumno, nakon smrti Harryja Deana Stantona, koji je također glumio lika u sutonu života. Film naslovljen po pjesmi Gabi Novak, prema stihovima Arsena Dedića, otvara se sjetnim Dedićevim klasikom “Sve što znaš o meni”.
Sjeta je zarana uspostavljena u kadru, nedugo nakon što se Poličev neimenovani starac nađe u restoranu gdje rade Zlatko Burić (kuhar) i Stjepan Perić (konobar). Usamljeni i umorni starac sjedi i gleda interakcije gostiju različitih životnih dobi u tumačenju zvučne glumačke ekipe: Goran Bogdan, Nina Violić, Janko Popović Volarić, Leona Paraminski, Goran Grgić, Jelena Miholjević, Alma Prica, Leon Lučev, Tara Thaller, Živko Anočić, Tena Nemet Brankov...
Svatko od njih nalazi se u životnim situacijama na potezu od dobrih do loših (engleski naslov filma je “Good Times, Bad Times”), a zanimljivo je da Bogdan i Violić glume disfunkcionalni bračni par kao u “Baci se na pod”. Svakim idućim kadrom sve je jasnije da su gosti, ustvari, mlađe verzije Poliča i članova njegove familije kroz minula desetljeća, odnosno da ih različiti glumci utjelovljuju u raznolikim životnim situacijama, kao i to da je restoran za starca “čekaonica za drugi svijet”.
Postavka iz pera norveškog pisca i scenarista Gjermunda Gisvolda (napisao scenarij za spomenutog “Gorana”) dosta je potentna i Marasović je izvukao maksimum vrativši se drami visokog koncepta u kojoj se najviše osjeća kao kod kuće (“Vis-a-vis”).
Starac promatra svoj život i preispituje ga uz puno kajanja i žaljenja, ponovno proživljavajući ključne trenutke, sve prave i krive odluke, od gorkih do slatkih poput čokoladnog deserta iz restorana, usput potičući i gledatelja na slična razmišljanja. Polič se maksimalno poistovjetio s likom i glumi sa suzom u oku, kao da se u svakoj sceni oprašta od života, svjestan da je ovaj film njegova “čekaonica za drugi svijet”.