Vraćamo festivalski "film" unatrag i doista se ne možemo sjetiti da je ijedan naslov u proteklih 15 godina FMFS-a stigao u Split s upozorenjem o dobnoj oznaci. No, "Rimini" jest, novi uradak vječno kontroverznog Austrijanca Ulricha Seidla ("Uvoz, izvoz", "Raj: Ljubav", "U podrumu", "Safari").
"Nije prikladno za osobe ispod 15 godina starosti", notirali su FMFS-ovci za "Rimini" u press-materijalima. I zaista – nije. Austrijski redatelj poznat je po vulgarnim, grotesknim slikama i neugodnom psihofizičkom ogoljevanju ružnoće likova u svim bojama naturalizma, a njegovi filmovi kadri su uzdrmati gledatelja dok zamagljuju granicu između dokumentarne stvarnosti i filmske fikcije čak i kad nisu dokumentarci.
Seidl je i dalje autorski nepopustljiv u "Riminiju" koji je scenaristički supotpisao s čestom suradnicom Veronikom Franz, inače redateljicom horora "Laku noć, mamice" i "Koliba".
To najviše dolazi do izražaja u neuljepšanim scenama seksa, bolje reći prostitucije ocvalog šlager pjevača: Richie Bravo (Michael Thomas) spava sa starijim obožavateljicama za pare i kasnije mobitelom snima njihove bliske susrete seksualne vrste kako bi ih ucjenjivao.
No, kad u jednoj opipljivo žalosnoj sceni Richie dođe na turu seksa kod starije obožavateljice, čija bolesna majka leži u susjednoj sobi i ona je svako toliko odlazi poviriti, gledatelj uviđa da je nerijetko dehumanizirajuće nastrojeni austrijski filmaš okrenuo ploču i postao ljudskiji.
Pogledajte i tužnu, emotivno razarajuću scenu s Richiejevim dementnim ocem kako doziva svoju mamu u sobičku staračkog doma, još tužniju kad se uzme u obzir činjenica da je tumač lika, glumac Hans-Michael Rehberg, umro nedugo nakon snimanja filma.
Ovaj put, vjerojatno kao nikad prije, Seidl se sažalijeva nad svojim likovima, suosjeća s njima i tiho, u sebi, tuguje nad njihovom sudbinom, što "Rimini" čini manje distantnim filmom od njegovih prethodnika i mnogih distanciranih festivalaca općenito."Rimini" je njegov "Hrvač". Njegov "Kad sam bio pjevač". Usporedba s filmovima Darrena Aronofskog i Xaviera Giannolija veliki je kompliment Seidlu i većinski ide u prilog "Riminiju".
"Većinski" jer tumač šlager pjevača Thomas, koliko god dobar bio, nema "povijest" kao Mickey Rourke ili Gerard Dépardieu da bi "Rimini" posjedovao jednaku "metafilmsku" težinu u glumačkom smislu, tj. u korelaciji između glumaca i njihovih likova koji su na isti način vidjeli bolje dane i pokušavaju preživjeti život proživljavajući staru slavu.
Ipak, Thomas uspijeva to premostiti i ispisati povijest svoga lika, osjećajući je kao da je njegova. Kad Richie zapjeva, u glasu pjevača čuju se svi životni porazi i tek možda pokoja pobjeda. Upitno je da je on ikad bio pjevačka zvijezda, a ako i jest, negdje u osamdesetima, ta zvijezda više ne sjaji i izblijedjela je.
Izblijedio je i Richie: on izgleda kao debeli Elvis ili, još bolje, debeli Thor iz blockbustera "Osvetnici: Završnica" onako s dugom plavom kosom, imidžom koji sugerira da je u osamdesetima možda bio i (hard) roker ili čak "hair" metalac. Rimini kao mjesto radnje pogoduje liku budući da se priča odvija daleko od ljeta, tijekom zime, izvan sezone, kad pitoreskni talijanski gradić na Jadranskoj obali djeluje kao studena pustopoljina za slučajne turiste i izbjeglice, obavijena maglom i snijegom.
Sezona je davno prošla za Rimini i Richieja. Pjevač nastupa u hotelskim restoranima za šačicu lokalaca i turista. "Vi ste najbolja publika koju sam ikad imao", poručuje on s pozornice posjetiteljima nastupa. Među publikom će se naći i Richiejeva otuđena kćer Tessa (Tessa Göttlicher). Tessa je ušla u trag ocu i zahtijeva da joj novčano nadoknadi sve godine odsutnosti i kompenzira što je napustio nju i majku.
Svaki susret s kćerkom pojačava Richiejev osjećaj krivnje i otežava ionako teški križ na pjevačevim leđima. U jednom trenutku on će i kleknuti pred kćerkom kad ona to zatraži. "Richie Bravo je na koljenima", govori pjevač klečući. Je li klečanje dovoljno za njegovo iskupljenje? I zaslužuje li on to iskupljenje?