StoryEditor

SAFARI Zvijeri u lovu na životinje

6. travnja 2017. - 14:57
Safari

Proglas “nijedna životinja nije stradala prilikom snimanja ovog filma“ sastavni je dio filmskih odjavnih špica. Jedan takav proglas je stajao i na kraju avanturističkog “Safarija“ Terencea Younga iz 1956. s Victorom Matureom i Janet Leigh. No, ne morate ga tražiti na odjavnoj špici istovjetno naslovljena dokumentarnog filma “Safari“ Ulricha Seidla, kultnog austrijskog redatelja (“Modeli“, “Import/Export“, trilogija “Raj“) i dokumentarista (“U podrumu“). Jer, nećete ga ni naći.

Prilikom snimanja “Safarija“, najnovijeg priloga hvalevrijednoj reviji “Dobri dokumentarci u Karamana“, stradalo je dosta životinja od ruke austrijskih i njemačkih turista, nerijetko gojaznih poput onih sredovječnih žena u potrazi za seksualnim turizmom u Africi u Seidlovu “Paradies: Liebe“ s kojim “Safari“ dijeli eksplicitni, pornografski prilaz temi. Puškom su ih ubile ljudske zvijeri. Turisti u lovu na gnuove, zebre, žirafe i ostalu afričku divljač. “Kad se prestane kretati pogodi ga, ravno u prsa, ovog što gleda u nas“, savjetuje jednog turista-lovca njegov pomoćnik dok se šunjaju i vrebaju plijen sakriveni iza stabla, nekoliko stotina metara dalje.

Ovaj nišani, poteže obarač i pogađa životinju s 318 metara, nakon čega polako, s noge na nogu, kreće do nje, prateći kapi “znoja“ na zemlji (tako oni nazivaju krv). Kad je pronađe, komplimentiraju mu na sjajnom pogotku i razmjene se lovački pozdravi i zahvale “Hunter's hail“ i “Hunter's thanks“. Slijedi, zatim, ponosno fotkanje s ubijenim trofejom, ne nužno “selfie“, kojemu prethodno usjaje rogove i naslone njegovu beživotnu glavu na neki kamen, da bolje ispadne na fotki s nezaboravnog putovanja.

U toj prvoj sceni lova Seidl najavljuje da novi “Safari“ neće biti ugodna romantična avantura za gledanje poput staroga kad njegov “kućni“ snimatelj Wolfgang Thaler uperi kameru u mjehur od krvi koji se stvara i napuhuje na mjestu duboke prostrijelne rane. Čak štoviše, u nekoliko navrata na snazi je pornografska tortura, pravi pravcati horor klaoničkog tipa za kojeg jamči Seidlova stalna suradnica, koscenaristica Veronika Franz koja je nedavno režirala film strave “Laku noć, mamice“.

Lov na žirafu i njezina agonizirajuća smrt napose su uznemirujući u prolongiranom trajanju, izazivaju meškoljenje u sjedalici i upućuju na zaključak tko su prave životinje u filmu. Nesretna životinja polako umire od posljedice ustrijeljivanja. Povremeno se trzne i ponadamo da će ustati iz klečećeg položaja, ali ipak ne uspijeva i izdahne nakon čega biva transportirana u klaonicu, zboksana u džip trostruko manji od nje. Između takvih grozota Seidl nas upoznaje s nekolicinom turista-lovaca - poput jednog starijeg bračnog para, oca sa sinom i majke s kćeri - kako bi dobili njihovo gledište.

Izvrsne su scene s turistima u pauzama od lova, kad se mažu kremama i sunčaju, pokazuju trbušine, kunjaju na suncu s glavom prekrivenom časopisom čije stranice prebire vjetar. Redateljski antropolog se ovaj put ne mora spustiti u austrijske podrume kao u dokumentarcu “Im Keller“ da bi izvukao na površinu bolesnu ljudsku narav, već radi to na otvorenome, gdje nema zaklona. Za likove dokumentarca ubijanje životinja je “samo mali dio lova“. Oni misle da je pravo ubijanje životinja, kao, ono u klaonici, gdje se čereči stoka, zaboravljajući da ulov (zebra, žirafa) prođe još gori tretman na istom mjestu, biva iskasapljen i odran kako bi postao ukras na zidu.

Možda je to i zato što taj proces ne vide niti osobno prljaju ruke, ali Seidl ga prikazuje bez ustručavanja, brutalno detaljno i groteskno, da bi nekima u kinu moglo pozliti. Neki od turista smatraju da lovom pomažu životinjama da se razmožavaju (!), u smislu da ubijaju starije koje bi ionako ubrzo uginule, slažu se da je bizon najbolji afrički trofej i eventualno ne bi napucali leoparda jer je “lijepa životinja“ i “manje ih je od lavova“. Opravdanje za lov pronalaze i u tome što “lovci potroše više od turista“.

“Zašto da se opravdavam i objašnjavam ako koji put ubijem životinju“, pita se stariji lovac koji smatra da su ljudi na vrhu piramide i neophodni. Ključna riječ je “koji put“; njegov je zid pun trofeja, odnosno poprsja životinja koje mrtvim očima lutke, bez treptanja, gledaju u kameru. U svom prepoznatljivom stilu Seidl postavlja i aktere dokumentarca pred kamere da na nekoliko trenutaka poziraju nepokretno i nijemo, bez riječi, ovdje izgledajući poput prepariranih beštija kakve drže u kućama, a neke od njih simbolično i ironično postavlja tik uz zid s trofejima.

Film je većinski snimljen u dugim kadrovima i statičnom kamerom, zaštitnim znakom redatelja čiji je opus lakše cijeniti nego voljeti zbog brutalne distanciranosti i hladnoće u kirurški preciznoj izvedbi. Ovdje je takav pristup pogođen. “Safari“ je režiran lovački, kao da je Seidl postavio kameru na stalak za pušku poput trezvenih lovaca iz filma i povukao okidač, bez naknadna “trzanja“ u tehničkom i emotivnom smislu. Možemo mu samo komplimentirati na sjajnom pogotku.

'Crnci trče brže od bijelaca'

Stariji lovac i njegova supruga skloni su rasističkim komentarima. “Crnci mogu brže trčati od bijelaca ako žele“, bubne ona u jednom trenutku. Seidl prikazuje i crnce, tj. domaće ljude, mahom radnike-ce, one u klaonici i druge. Interesantno, Afrikanci djeluju manje zvjerski od turista, iako se halapljivo goste kostima životinja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. kolovoz 2022 19:44