Streljivo je grmjelo i sijevalo u "Vrućini" redateljskog velikana Michaela Manna. Broj ispucanih metaka bilo je nemoguće izbrojiti u akcijskim scenama. Nasuprot tome, u Mannovu idućem filmu "Probuđena savjest" (1999.) vidimo svega šačicu metaka i oni neće biti ispaljeni.
U jednoj sceni metke u bubanj svog pištolja stavlja duhanski znanstvenik i "zviždač" dr. Jeffrey Wigand (nikad bolji Russell Crowe), kad ga kćerkica prene da im se netko mota oko kuće. Malo kasnije, Wigand će jedan metak pronaći u svom poštanskom sandučiću kao prijetnju smrću. I to je to.
"Heat" je bio akcijski triler opernog krimi-dramskog zamaha koji se doživljavao ponajprije eksterno, preko režije i akcije, a to eksterno je reflektiralo ono interno – psihologizaciju i karakterizaciju likova. U dramskom i dramatičnom (novinarskom) trileru "The Insider" situacija je obratna: film je iskustveno više interan, karakterno introspektivan i razvija se iznutra prema van ekspresivnom režijom kao refleksijom Mannova eksternog doživljaja stvarnosti.
Likovi u "Vrućini" pucaju i pričaju, u "Probuđenoj savjesti" samo razgovaraju. S puno takta i taktilnosti Mann prelama unutarnji i vanjski doživljaj svijeta likova, time i publike koju uvlači u taj svijet da ga sagledaju njihovim očima i usput osigurava apsorbirajuće filmsko iskustvo za gledatelja i njegova osjetila.
Prva slika filma je subjektivni kadar, odnosno pogled kroz povez za oči u prvom licu jednine, dramski odgovor na onaj polu "first person shooter" akcijski kadar Ala Pacina u "Vrućini". Kamera Dantea Spinottija preuzima perspektivu Lowella Bergmana (Pacino u izvanrednom izdanju), producenta CBS-ove najgledanije TV emisije u Americi "60 minuta", dok ga voze na dogovor za potecijalni intervju sa šeikovskim vođom Hezbollaha.
Bijelo svjetlo sramežljivo proviruje kroz pore poveza koji se treska u vožnji odvozeći Bergmana u neizvjesno, tamo gdje nekoliko minuta poslije na noge odlazi Wigand nakon otkaza, izlazeći iz tvrtke. Sve bitno za film o Wigandovu i Bergmanovu razotkrivanju zloćudne strane duhanske industrije je tu u nastupnih nekoliko minuta. Subjektivizam likova koji će subjektivno izjednačiti s objektivnim tijekom bitke Davida protiv Golijata (autorska sloboda na relaciji "fact-fiction" u filmovanju istinite priče).
Tračak svjetla (pozitive) u posvemašnjoj tami i negativnosti svijeta. Ono što (ne) smijemo/možemo vidjeti, odnosno znati o tom istom svijetu. Nakon što kamera preuzme "treće lice", Bergman govori šeiku u vezi novinarskog integriteta i objektivnosti emisije "60 minuta", za što će se napose lavovski boriti kad od Wiganda dozna pravu istinu o duhanskoj industriji.
Ta ista kamera se nalazi vrlo blizu Wigandu prigodom našeg prvog susreta s njim u krupnom planu, gotovo da mu dodiruje uho i potiljak. Mann je oduvijek volio "krupnjake", ali nikad nije bio tako blizak likovima kao u "Probuđenoj savjesti", kao da im je kamerom želio prodrijeti u glavu da otkrije kako razmišljaju i u kojem se stanju uma nalaze.
Kad Thomas Sandefur (Michael Gambon), direktor duhanske kompanije "Brown & Williamson", u društvu odvjetnika korporacije pozove otpuštenog Wiganda da nadopune otkazni ugovor i ugovor o povjerljivosti u korist tvrtke, naizgled implicitno prijeteći i njemu i njegovoj obitelji, Mann se igra ekstremnim krupnim planovima i raspoređuje likove na rubove kadra, radeći nekakvu realističnu inačicu De Palminih "diopter" igrarija.
U fokusu je, dakako, Wigand, a režija precizno dočarava kako se osjeća (ili bi se mogao osjećati) običan čovjek u iznimno stresnoj situaciji na korak do paranoje. Odatle i pozicioniranje kamere iza Wigandovih leđa koja ga prati u stopu, što je postupak koji su preuzeli mnogi festivalski art filmaši novog milenija.
Bezrezervno, "The Insider" je ostavio kinematografskoga traga, skicirao dominantnu novomilenijsku otuđenost Mannovom vizualnošću (plavetna paleta s pridodanim nijansama sive i zelene), koja će, među ostalim, obojiti "Lost In Translation" i njegov "Collateral", te učvrstio suvremeni doku-dramski pristup u "based on a true story" filmovima.
Eho Wagandova "zvižduka" je odjekivao u "whistlerblower" dramama na potezu od "Erin Brockovich" do "Dark Waters". Trag "Mutnih voda" odveo nas je natrag do ovog jednako društveno-politički važnog i još boljeg filma koji je nedavno proslavio 20. rođendan.
Jedan od najboljih filmova devedesetih i 1999., ponajbolje filmske godine u protekle dvije dekade, danas je estetski jednako impresivna, pa i impresivnija opera iz domene drame i novinarskog trilera, a ispao je tematski relevantniji nego ikad s obzirom na proročanske misli o poziciji pojedin(a)ca, istine i (ne)morala u modernom korporativnom i medijskom društvu koje oblikuje javno mnijenje (i zdravlje).
Društvu viših interesa, korupcije, pregaženih ideala i defetizma malog čovjeka poput Wiganda koji je često, kako veli, "samo roba", "nešto što se stavi između dvije reklame". Saznanja koja iznosi "ultimativni insajder" Wigand, inače doktor biokemije i endrikologije, senzacionalan su materijal istraživačkog novinarstva i velika tema, mimo osnovne proklamacije da cigarete štete zdravlju.
Naime, Wigand je hrabro pobio riječi sedam rukovoditelja duhanske industrije da cigarete i nikotin ne izazivaju ovisnost, izrečene – da stvar bude gora – pod zakletvom pred Kongresom. U intervjuu za "60 Minutes" i Bergmanova voditelja Mikea Wallacea (odlični Christopher Plummer), Wigand je otkrio podatke čiji su oni vlasnici, konkretno da je cigareta "sredstvo za isporuku nikotina", a kako ima "fiziološko djelovanje" znači da spada pod drogu.
"Stavite je u usta, zapalite i dobit ćete sredstvo droge", nadovezao se Wallace. Wigand je istaknuo kako duhanske industrije pojačavaju učinak nikotina dodavanjem kancerogenih kemikalija koje kompanije ne žele ukloniti jer bi to utjecalo na prodaju cigareta, iako već utječe na umiranje od bolesti izazvanih pušenjem. Dakle, rukovoditelji duhanske industrije su znali da je nikotin droga, ali su javnost uvjeravali u suprotno i, ističe Wigand, "lažno prikazali općepoznatu stvar".
Kad intervju bude povučen i Wigandov se ugled počne medijski uništavati tako da nitko ne povjeruje u ono što može reći o duhanu, jer sramota traje dulje od 15 minuta, za razliku od slave, film neprimjetno i elegantno morfira iz drame u triler u slavu (istraživačkog) novinarstva o pokušaju da istina iziđe na vidjelo.
Tad Bergman stupa u prvi plan ispred Wiganda i preuzima štafetu od kolega Boba Woodwarda i Carla Bernsteina, a "Probuđena savjest" od "Svih predsjednikovih ljudi" Alana Pakule i paranoidne, pesimistične kinematografije sedamdesetih.
Pritom film ostavlja još jači stilski utjecaj na gledatelja zbog Mannove realistično-sinematične režije, ali i intimistički budući da su se mnogi mogli poistovijetiti s onim što je u realnom vremenu zapisao velikan filmske kritike Roger Ebert: "Watergate nije ubio moje roditelje, cigarete jesu."
"The Insider" se pojavio u kinima nakon Clintonove "afere (b)Lewinski", na izmaku 1999. i prijelazu milenija, kad su mnogi (znanstveno)fantastični filmovi, kao "The Truman Show", "The Matrix", "The Sixth Sense" i "Fight Club", s dosta skepticizma propitivali (ne)vjeru u sustav i autoritete, te istinitost i iluzornost svijeta oko nas ili otkrivali mračnu stranu "američkog sna" ("American Beauty"), prenijevši spomenute prekupacije u 21. stoljeće.
Od svih njih "Probuđena savjest" je bila najrealističnija, time i bolnija. Na kraju Bergman ostvaruje malu pobjedu i emitira intervju kao zalog nade u bolje sutra koji se gleda na brojnim TV ekranima, ali svejedno se osjeća poražen ili su bar poraženi njegovi (novinarski) ideali o kojima je govorio šeiku na početku filma.
Slično se mogao osjećati i Mann: "The Insider" je osvojio čak sedam nominacija za Oscara, uključujući one za naj-film, režiju i glavnu mušku ulogu, ali nije potvrdio nijednu i otišao je kući praznih ruku. "Ono što se razbilo ovdje ne može se više sastaviti", Bergman kaže Wallaceu nakon što da otkaz, a Mann režira finalnu scenu za anale. Bergman u usporenom pokretu izlazi kroz ulazna vrata CBS-a, baš kao Wigand u prvim scenama, odlazeći u nepoznato praćen taktovima pjesme "Safe From Harm" Massive Attacka.