StoryEditor
Film & TVPIONIR I VIZIONAR FILMA

Priča o našem Lumiereu iz doba kad su ‘gospođe s velikim šeširima‘ ometale kinoprojekciju: danas je 100 godina od smrti Splićanina Josipa Bepa Karamana

Piše Marko Njegić
11. srpnja 2021. - 17:47

Stota godišnjica smrti splitskog, dalmatinskog i hrvatskog filmskog pionira i vizionara Josipa Bepa Karamana (Split, 18. rujna 1864. – Beč, 11. srpnja 1921.) navršava se ove nedjelje.

Karaman je vječito zadužio kinematografiju, kinoprikazivaštvo i dokumentaristiku na ovim prostorima, sve ljubitelje pokretnih slika. On je naš Lumiere.

Tko zna kad bi se Split, Dalmacija i Hrvatska kinematografski pripojili ostatku Europe i svijetu da nije bilo Karamana, koji je pradavne 1907. počeo Splićanima redovito prikazivati filmove u kinu. Bez njega Split ne bi imao prvi kinematograf, odnosno prvi projektor i prvo kino. Bez njega ne bi bilo kina "Karaman", koje još uvijek postoji.

Kao Hitchcock

Pa ipak, o jednom tako važnom čovjeku postoji neobjašnjivo premalo podataka na internetu, ali srećom, da bi se dostojno obilježila ovako značajna obljetnica, postoje "off-line" izvori, kao što su "Novo doba" (1918. – 1941.), "Počeci kinematografije i filma u Dalmaciji 1897. – 1918." (1969.) i "Split moje mladosti" (2008.) Duška Kečkemeta, "Antička tragedija i film" (1971.) Veljka Vučetića, diplomski rad Nenada M. Stevanovića "Kinematografske aktivnosti u Splitu između dva rata" (1979.) i "Josip Bepo Karaman i Split njegova doba" (2012.) Bogdana Žižića.

A tu su i Karamanovi nasljednici, konkretno praunuk Pavao Mardešić, koji se rado odazvao našem pozivu da se prisjeti pradjeda, te praunuka Milica Mihaljević, koja je uskočila s fotografijama.

– Moga pradjeda Josipa Karamana često se spominjalo u našoj kući po nadimku Bepo. Bepo je imao tri kćeri, Maricu, Anku i Vjeru. Anka, udana Mardešić, bila je naša none. Ima nas četvero praunuka, moja sestra Milica i ja, te Samir i Nihad, Maričini unuci. Premda je Bepo umro prije točno 100 godina (ni moj otac nije ga upoznao), o njemu znamo mnogo.

Moja none Anka napisala je kroniku Karamanovih (78 tipkanih stranica plus devet stranica dodatka, završena 4. lipnja 1980.). Tu kroniku koristio je Bogdan Žižić za pripremu knjige "Josip Bepo Karaman i Split njegova doba" – otkrio nam je Pavao, koji živi u Francuskoj, i nastavio...

– Bepo Karaman potjecao je iz imućne obitelji, ali nije upoznao svoje roditelje, koji su rano umrli, pa su on i braća imali skrbnika. Imao je slobodarski duh i zanimao se za sve novosti.

Tako, kad je 1906. u Splitu gostovao Antonio Volić iz Pule sa svojim putujućim kinom, Bepo se oduševio tim novim izumom. Predložio je Voliću suradnju, na kraju je kupio svu aparaturu i 1907. otvorio prvo stalno kino u Splitu u prostorima u kojima je i danas kino "Karaman".

Osim prikazivanja filmova, Karaman je i sam snimio određeni broj kratkih filmova, od kojih je najpoznatiji "Procesija svetog Duje" iz 1911. godine.

Na kraju tog filma, kao Hitchcock, Bepo je sa svojim karakterističnim osmijehom ušao u kadar – dodao je Mardešić o svojem pradjedu koji je u Splitu završio osnovnu školu i četiri razreda "Realke", da bi nakon završetka vojnog roka u austrougarskoj mornarici otvorio papirnicu u Marmontovoj, koju je poslije prebacio na Pjacu.

Preteča filmskih žurnala

Karaman je upravo s Volićem počeo priređivati filmske predstave i uz njegovu je pomoć nabavljao filmove iz Trsta, a isprva su ih prikazivali ljeti na današnjoj Morpurgovoj poljani. Od Volića je Karaman otkupio projektor (Pathe Freres; nalazi se u Muzeju grada Splita), te zaposlio i njegova operatera, Bečanina Victora Wolfa.

To je bio preludij za ono što je uslijedilo u prosincu 1907. godine. Uoči Božića, točno 12 godina nakon prve javne projekcije braće Lumiere u "Grand Cafeu" u Parizu, u splitskoj Marmontovoj ulici održala se prva projekcija u Karamanovoj kinodvorani za 500-tinjak gledatelja. I tako je sve krenulo.

Dvorana se dijelila s društvom "Sokol", pa bi "sokolaši" vježbali danju, a večer je bila rezervirana za prikazivanje filmova.

Na repertoaru su, dakako, bili nijemi filmovi, stoga su Karaman i njegov biljeter Ante Razmilović po potrebi tumačili zbivanja na platnu. Zgodna je anegdota da bi Razmilović nakon završetka prikazivanja upozorio gledatelje da mogu poći kući riječima "Svršeno je, gospodo, sutra nove slike", a publika bi tražila još i odgovorila "Opet, opet".

Iduće, 1908. godine Karaman je uveo poseban motor za projektor, a tad su se "sokolaši" preselili u novu zgradu i dvorana je postala isključivo kinematografske naravi, nazvana "The Grand Phono Biograf Elektra". Bilo je to prvo stalno kino u Splitu koje se repertoarom i natpisima na hrvatskom suprotstavljalo talijanskom programu u Miottovu kinu (otvoreno 1909.).

Dvije godine kasnije Karaman je nabavio 35-milimetarsku filmsku kameru i počeo snimati aktualne događaje (procesije, sprovode). Filmove je razvijao i kopirao u Budimpešti te ih je prikazivao u kinu kao preteču kasnijih filmskih žurnala, čime je postao prvi profesionalni splitski filmski snimatelj i dokumentarist.

Redovi za projekcije

Povijesni izvori navode da su se kinopredstave prvih godina davale u poslijepodnevnim satima, kad su se stvarali redovi nestrpljive djece, što je ometalo uobičajeno odvijanje gradskog prometa, a repertoar se mijenjao svaki treći dan.

Splićani su "vrlo brzo prihvatili film kao novu vrstu kolektivne zabave i podjednako guštali u komedijama, poučnim filmovima, povijesnim spektaklima i dokumentarcima". Hrlili su na predstave jer su ulaznice bile vrlo pristupačne i popularne.

Bilo je slučajeva kad su se rezervirale jer je "svatko želio biti među prvima koji će pogledati film i sutradan ga komentirati i prepričavati".

Navodi se kako je film "stvarao i jednu pozitivnu (demokratsku) atmosferu jer su, ravnopravno, rame uz rame sjedili težaci uz bogate građane, odvjetnici uz trgovce...". Samo su "gospođe sa velikim šeširima", prema pisanju dnevnih novina, ometale užitak i izazivale negodovanje publike.

Film je publiku "jednostavno oduševljavao" i nije to bilo "čisto pomodarstvo i uživanje u novom tehničkom čudu". Izborom filmova Karaman je "stvarao i odgajao filmsku publiku", a ona sama "objeručke prihvaća novi medij".

Mnogi su već tada prepoznali "značenje, ulogu i univerzalni jezik filmske umjetnosti", znali su da "dobar film pruža ne samo zabavu, već obrazuje i informira". Tako je bilo jučer zahvaljujući Karamanu, tako je danas i tako će biti sutra. "Svršeno je, gospodo, sutra nove slike."

Unuk Pavao Mardešić: Bio je strastveni lovac

Osim kina, Karaman je imao i papirnicu na Pjaci (Narodni trg). Bio je i impresario Splitskog kazališta i organizirao je gostovanja opernih grupa iz Italije.

Naša none puno nam je pričala o svome ocu Bepu. On je bio strastveni lovac. Često bi se dignuo u četiri ujutro i sa psima išao u lov do Stobreča. Od travnja redovito je odlazio na kupanje na Bačvice. Bio je brižan otac i muž.

Od Bepa ostao nam je njegov zemljani ćup za duhan, razglednica u boji na kojoj su naša none i njezina starija sestra Marica u narodnim nošnjama, koja se prodavala u Bepovoj papirnici, te trećina lijepog servisa za čaj s Bepovim inicijalima. Bepo je umro u 57. godini života.

None nam je pričala da je on često imao problema s čirom na želucu. Njegov prijatelj doktor nagovorio ga je da ode u Berlin, tamo se operira i riješi problem. Doktori su smatrali da to nije slučaj za operaciju, ali su ga na kraju ipak nagovorili na operaciju u drugoj klinici. Bepo je umro u Berlinu 11. srpnja 1921., deset dana nakon operacije. Moja none nikad nije prežalila što je Bepo otišao prerano.

Navest ću još jednu crticu iz njegova života iz pera moje none Anke Mardešić. Uoči svoje ženidbe, pape je morao za svoje mnogobrojne prijatelje prirediti oproštajnu momačku večer. Bila je to velika večera koja je završila pijankom i protegnula se do ujutro. Vjenčanje je bilo određeno za poslijepodne. Nevjesta i kumovi čekali su u kući, ali mladoženje nije bilo.

Lako je zamisliti u kojoj je nervozi bila mlada i kako je teško suzdržavala suze, a onda se netko zaletio do njega kući da ga potraži – on je naprosto duboko spavao. Na brzinu se obukao i skrušeno otišao na vjenčanje.

Snježana Kuzmanić, direktorica ‘Ekrana‘: Bio je ispred vremena

Josip Bepo Karaman bio je izuzetan intelektualac, ali i vizionar, koji je definitivno živio ispred svoga vremena. Pothvati koje je on poduzeo i ideje koje je realizirao prije više od 110 godina i danas mogu poslužiti kao inspiracija te je naša izuzetna čast što njegovu priču nastavljamo s kinom "Karaman", koje sada kontinuirano postoji već 114 godina.

Vlado Ercegović, voditelj ‘Kinoteke‘: Svi smo mu dužnici

Gledajući unatrag, svi mi koji se bavimo filmom u ovom gradu na neki smo način dužnici Josipu Bepu Karamanu, vizionaru koji je u prosincu 1907. godine u Marmontovoj ulici, uoči Božića, započeo splitsku kinematografsku avanturu.

Desetak godina nakon prve projekcije u pariškom "Grand Cafeu" i Splićani su bili upoznati s novotarijom zvanom "pokretne slike", upravo zahvaljujući Bepu Karamanu.

I to u vrijeme kad je nabava filmova bila otežana i udaljenostima (od distributera) i prijevoznim sredstvima. Kad se pogleda unatrag na repertoar njegova kina, vidimo da filmovi nisu puno kasnili iza matičnog teritorija – na primjer, Langov klasik "Metropolis" prikazan je u Splitu nekoliko mjeseci nakon berlinske premijere.

Bavio se i snimanjem, o čemu svjedoče sačuvani filmovi, i ostaje nam nadati se da će netko podrobnije istražiti njegov lik i djelo, te ga postaviti na neupitno mjesto – na tron pionira filmske umjetnosti u Hrvatskoj.

Posebna ljubav - fotografija

Karaman je imao još jedan hobi i ljubav – fotografiju. Njoj se predavao jednakom strašću kao i snimanju filmova. Zabilježio je (u siječnju 1910.) jednu jaku oluju, otvaranje "Velike realke" u Splitu itd., "prebacivao" ih na slajdove i prikazivao u sklopu filmskih predstava.

Gledateljima je ovo bilo posebno zanimljivo jer su osjećali da su sami postali dio filmske čarolije: prepoznavali su na platnu svoje sugrađane, a ponekad i same sebe.

Utemeljio i Gradsku glazbu

Godinama je u Marmontovoj ulici Karaman držao papirnicu, koju je poslije preselio na Pjacu. Njegov dućan bio je sastajalište, svojevrsni klub u koji su navraćali na ćakulu, ali i na ozbiljne razgovore, najugledniji splitski intelektualci i umjetnici.
Tu su se vodile žustre rasprave o svim važnijim političkim i kulturnim temama onoga doba.

Osim toga, građani su u Karamanovu dućanu mogli kupiti svakojake potrepštine za koje se nekad moralo daleko putovati: pisaće strojeve, glazbenu literaturu, pribor za slikare, zanimljive umjetničke reprodukcije itd. Dućan je bio mjesto gdje se vodila prva prava služba javnog oglašavanja.

Da je Josip Karaman bio zanimljiva i svestrana osoba, govori podatak da je jedno vrijeme bio zastupnik glasovirskih firmi, a djelovao je i kao kazališni impresario. Organizirao je gostovanja brojnih stranih umjetničkih trupa, glazbenih grupa i pjevača. Upravo je Karaman utemeljio i čuvenu Gradsku glazbu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. siječanj 2022 00:04