StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KINU

PINOKIO (2019.) Lutke po Matteu

24. rujna 2020. - 16:54

Drvodjelja Geppetto (oskarovac Roberto Beningni) s dlijetom u rukama prva je filmska slika zadnjeg "Pinokija". Ne radi Geppetto – još – titularnog lutka od drveta svojim rukama, ali kuckajući dlijetom po drvu najavljuje da hoće. U njemu se prepoznaje jedan od najboljih talijanskih režisera današnjice Matteo Garrone, stvarajući kamerom umjesto dlijeta novu verziju stare priče Carla Collodija iz 1883., 12 godina starije od same kinematografije.

Priča je, s Garroneom na redateljskoj stolici, (vizualno) ispričana na nešto drukčiji način u odnosu na Disneyjev crtić koji je početkom ove godine proslavio 80. rođendan, a po kojem je i najpoznatija. Za početak, "Pinocchio" je igrani, ne animirani film, premda nije prvi takav.

FILM: Pinocchio; fantazija; Italija/Francuska/Velika Britanija, 2019. REŽIJA: Matteo Garrone ULOGE: Roberto Benigni, Federico Ielapi DISTRIBUCIJA: Discovery OCJENA: *** ½

Gledali smo barem dva filma neravnomjerne kvalitete o znanom lutku unatrag posljednjih dvadesetak godina, od "Avantura Pinokija" (1996.) Stevea Barrona do "Pinokija" (2002.) u režiji samog Benignija, zvjezdanog talijanskog glumca koji je tad i prvi put odigrao ulogu Geppetta.

Garroneov "Pinocchio" je bolji, ali i neobičniji od dvaju prethodnika. Ne znamo bismo li ga mogli nazvati "dječjim" filmom, a svakako nije za najmlađe klince. Potvda toga stiže u podatku da je "Pinokio" imao talijansku premijeru pred Božić 2019. kao nacionalni blockbuster, da bi se početkom 2020. našao na Berlinaleu.

(Komercijalni) filmovi za djecu baš i ne gostuju na festivalima poput Berlinalea koji su Garroneu drugi dom, ne multipleksi. S "Pinocchiom" je Garrone malčice probudio "blockbusterskog" redatelja u sebi, ali nije poslao festivalca na spavanje režirajući film autorski, oslobođen konaca neke studijske marionete.

Produkcijske vrijednosti za talijanske, pa i europske pojmove raskošnog, solidno budžetranog filma više su multipleksne, nego festivalske. Angažiran je i majstor maske, prostetike i praktičnih efekata Mark Coulier iz serijala "Harry Potter". No, već u opisu Coulierova radnog mjesta ogleda se Garroneov pristup.

Računalni efekti su minimalizirani i Pinokija glumi klinac (Federico Ielapi) skriven ispod prilično uvjerljive drvene maske s manje drvenim ekspresijama u odnosu na uloge nekih ljudskih likova. Ljudske oči Pinokija, a ne kompjutersko-pikselaste, sugeriraju Garroneov ljudskiji, nipošto industrijski/generički pogled na Collodijevu priču, ozvučen divnom glazbom oskarovca Darija Marinellija.

Međutim, poznavatelji Garroneova nasiljem i kriminalom popločana opusa  ("Gomorra", "Reality", "Priča nad pričama", "Dogman") znaju da ljudskost nije uvijek "humana" u njegovim filmovima i da se treba (od)braniti ili zaslužiti, što koincidira s pričom o zaštitnički nastrojenom Geppettu i drvenom lutku koji želi postati dječak kao drugi, pravi (čovječni) dječak.

Vjerojatno je to bilo Garroneu najzanimljivije, dakle da "Pinocchio" bude nekakav spoj "Dogmana" i "Tale Of Tales", istovremeno "reality" i fantazija. Direktor fotografije Nicolaj Brüel, otkriće "Dogmana", snima Pinokiov svijet na razmeđi povijesnog filma izvan ovoga svijeta i klasične bajke koju Garrone čini neklasičnom.

"Priča nad pričama" je Garroneu poslužila kao dobro "fantasy" zagrijavanje za "Pinokija" kojeg on režira naizgled se više ugledajući na "dječje" hororske fantazije osamdesetih poput "Vještica" Nicholasa Roega, Gilliamovu "Braću Grimm" i Spielbergovu "Umjetnu inteligenciju", samo s dječakom-lutkom umjesto robotskog klinca.

Nije "Pinocchio" ni približno strašan kao "The Witches", no mogao bi prenuti mlađe okice ponekom grotesknom pojavom čovjekolikih životinja (zločesti Lisac i Mačak, dobri Puž...), prizorom Pinokija zapaljenih nogu i scenom njegova pretvaranja u magarca.

Zadržavajući Collodijev duh, Garrone se ne drži slijepo izvornika i prilagođava priču svom autorstvu, premda je ona u startu koketirala s čudnim i čudnovatim (dječjim) hororom imajući otmičare djece i dječake koji se transformiraju u tovare, Disneyjevom čarolijom pretvorenim u čudesnu animiranu fantaziju.

Tako Pinokiju nos naraste u samo jednoj, ali vrijednoj sceni. "Izrekao si par laži i sad ti raste nos", veli Vila (Marine Vacth, manekenka i kućna glumica Francoisa Ozona). Nos nam neće narasti ako kažemo da je Garrone snimio još jedan "garroneovski" film.

Još dva ‘Pinocchia‘ u pripremi

"Pinokija" nikad dosta. Hollywood snima navodno čak dva spektakla o popularnom lutku u produkciji Disneyja i Netflixa. Prvi će biti novi od-crtića-do-filma primjerak Disneyjeva trenda, a trebao bi ga režirati oskarovac Robert Zemeckis s Tomom Hanksom kao Geppettom. Drugi, pak, nastaje pod redateljskom palicom još jednog oskarovca, Guillerma Del Tora, a radit će se "stop" animacijom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

13. studeni 2020 00:15