Sami kraj devedesetih iznjedrio je nekoliko skrivenih draguljčića od filmova. Među njima je i neonoirovski kriminalistički triler “Phoenix” (1998.), redatelja Dannyja Cannona, s Rayom Liottom u njegovu ponajboljem glumačkom izdanju nakon “Dobrih momaka” i “Čudesne djevojke”.
“Phoenix” spada među osobne favorite iz tog razdoblja i bio je jedan od formativnih žanrovskih filmova za mlade filmofile koji su revno pratili repertoar devedesetih u kinima i na videu. Prošlo je dosta vremena da se “Phoenix” nije pogledao od prvoga gledanja u kinu “Central” i na VHS-u do novog u čast pokojnom Liotti i godišnjici filma, ali svejedno su neke scene ostale u očima, a dijalozi u ušima.
To dosta govori o ovom krimiću, najboljem filmu u neujednačenom Cannonovu opusu (“Mladi Amerikanci”, “Posljednji sudac”, “Još uvijek znam što si radila prošlog ljeta”, “Gol”).
Primjerice, uvodna, žanrovski arhetipska scena. “Phoenix” započinje zvukom kočenja usred kišne noći. Policijski detektiv Harry Collins (Liotta) teturajući izlazi iz automobila nakon (s)udara.
Ranjeni Harry pronalazi skrovište u napuštenoj zgradi, sjedne i kulerski zapali cigaretu. Kad opazi žohare oko sebe, okladi se na utrku između dva kukca. Žohar na kojeg se Harry kladio ispao je sporiji. “Opet sam izgubio”, veli Harry, predstavljen kao neodoljivi noirovski gubitnik, okorjeli policajac i kompulzivni kockar.
Zbog kocke on često upada u dugove kod ljudi kakve bi trebao hapsiti, poput mafijaša Chicaga (Tom Noonan; “Lovac na ljude”, “Posljednji akcijski junak”, “Vrućina”). Kockanje je Harryju na prvom mjestu, čak i ispred seksa. “Zar postoji išta važnije što bi sad radio nego vodio ljubav sa mnom?” u nevjerici ga pita zgodna 20-godišnja Veronica (Brittany Murphy) kad se počne spremati usred večeri. Naravno da postoji – partija pokera visokih uloga.
S Harryjevom ovisnosti “hard core” filmofil se lako može poistovjetiti kao netko kome je pogledati dobar film (poput “Phoenixa”) bitnije od ičega drugog. Treća scena za pamćenje također se odvija po kiši. Harry sjedi u automobilu s Veronicinom majkom Leilom (Anjelica Huston) i pronalazi novu okladu u utrci dvije kapljice kiše, koja će prije kliznuti od vrha do dna vjetrobranskog stakla.
Čudesna scena savršeno oslikava lik Harryja i pali iskru njegove romanse s Leilom, osuđenu na lošu sreću, kakva prati Liottina policajca-kockara. U tom razdoblju romansa u “muškim” krimićima bila je rijetkost (“Pakleni šund”, “Čekajući smrt u Denveru”, “L.A. povjerljivo”), zbog čega se “Phoenix” još više isticao, iako se uklapao u val “tarantinovskih” filmova s prštećim, načitanim dijalozima ili monolozima položenim na usne slikovitih i blagoglagoljivih likova spremnih dekonstruirati pop-kulturu.
Tekst iz pera scenarista Eddieja Richieja, njegov jedini ikad napisan za film, prilično je nadahnut da su i majstori bujnog vokabulara Quentin Tarantino (“Prava romansa”, “Psi iz rezervoara”) i Guy Richie (“Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”) možda mogli poželjeti da su i sami napisali neke šprehe likova.
Uz arhetipske izjave tipa “Oklada je oklada”, “Nikad ne vjeruj kockaru”, “Zajebavaš se s krivim tipom” i “Ne kockaj se sa mnom”, likovi se referiraju na Dostojevskog (“Kockar”) i govore o crtićima (“Looney Tunes nisu za djecu”) i filmovima (“King Kong nema smisla”).
“Ne znam zvučiš li više kao Duffy Duck ili Sylvester”, Harry kaže Chicagu, ciljajući na njegov specifičan “crtić” izgovor. Film o Kongu je, pak, besmislen jer zašto se golemi majmun nije mogao popeti preko zida koji su izgradili starosjedioci otoka da se zaštite od njega, a bez problema se popeo na Empire State Building.
Richiejevo pero osvježava klasičnu krimi priču ambijentiranu u grad Phoenix u Arizoni i osovljenu oko poročnih likova s manama i osjećajem za čast (“bullshit code”) poput Harryja, tj. korumpiranih “policajaca iz rezervoara” poput njegovih kolega i kriminalaca kakav je Chicago.
Kolege poput Mikea Henshawa, Jamesa Nuttera i Freda Shustera (Anthony LaPaglia, Daniel Baldwin, Jeremy Piven) ne bi prezali od toga da smaknu Chicaga umjesto da vrate dug ili da u zamjenu za vraćanje para barem ubiju Joeya (Giovanni Ribisi) koji bi mogao izdati mafijaša.
Ne i Harry; on će radije smisliti plan da opljačka kamatara Louieja (Giancarlo Esposito) koji, dakako, kreće naopako. Određena predvidljivost ne može se poreći “Phoenixu”, ali film je i dalje primamljiv: glumci su u vrhunskoj formi, režija je fluidna, a sjenoviti noir u koloru dočaran mračnom atmosferom i likovima na putu bez povratka. Kockar je bačen.