StoryEditor
Film & TVod 5. do 12. prosinca

Ove nedjelje počinje 19. Human Rights Film Festival: ‘Korona nagriza temeljne vrijednosti iz kojih ljudska prava crpe svoju valjanost‘

Piše Marko Njegić
3. prosinca 2021. - 18:14

Mjesec prosinac je po "defaultu" mjesec za Human Rights Film Festival koji krajem svake godine svodi prethodnih 365 dana na filmsko-aktivistički, ljudskopravaški način. U tom svođenju, HRFF nerijetko uspije premijerno prikazati zvučne naslove koji su drugim festivalima izmakli ili promakli. Tako će biti i ove godine na njegovom 19. izdanju, zakazanom od 5. do 12. prosinca, iza kojeg opet stoji programski selektor Petar Milat. HRFF među ostalim prikazuje canneske laureate kao što su "Memorija" Apichatponga Weerasethakula s Tildom Swinton i "Drive My Car" Ryusukija Hamaguchija, a tu su i srpske uspješnice "Kelti" Milice Tomović i "Muzej revolucije" Srđana Keče.

Srpski film je ove godine dosta prisutan na HRFF-u. Kako gledate na njegovu ovogodišnju ekspanziju na festivalima i u kinima s nizom nagrađivanih i gledanih filmova?

- Poslovična je vitalnost srpske kinematografije, bez obzira radilo se o velikoj gledanosti ili nagradama po festivalima. Naš plan još prije pandemije je bio da na HRFF-u imamo jaki segment domaćeg ili postjugoslavenskog filma, tim više što mnoge od tih autorica i autora smatramo prijateljima našeg festivala, a oni nas doživljaju kao pravo mjesto gdje se njihovi filmovi mogu prikazati i o njima govoriti. Igrom slučaja, a dijelom zbog zastoja radi korone radi čega neki filmovi još nisu vani, ove 2021. godine prevagnula je srpska produkcija s festivalskim uspješnicama kao što su "Pejsaži otpora" Marte Popivoda ili "Kelti" Milice Tomović, no tu je i jednako svjetski uspješna bosanska koprodukcija "U potrazi za konjima" Stefana Pavlovića. Najbolji primjer toga što zbirno nazivamo domaćim filmom jest prekrasan "Muzej revolucije" Srđana Keče, srpskog autora koji predaje režiju na kalifornijskom Stanfordu, film pak u većinskoj produkciji zagrebačkog Restarta.

Ističete da je poveznica među mnogim filmovima na 19. HRFF-u element fantazije, tj. bajkolika događanja koja u srazu s tzv. realnim svijetom kao da stoje za svu neobičnost naše trenutne globalne životne situacije?

- Element fantastike važan je element filmske umjetnosti, no zanimljivo je kad tzv. stvarnost postane fantastičnija od umjetnosti, pa svi mi zajedno, ne samo umjetnici, s našom vlastitom maštom kaskamo za svakodnevicom. Jedan način da se dostigne stvarnost može biti to da prihvatimo (produkcijska) ograničenja koje nam nameće pandemija, pa će tako nastati komorni komadi kao što "Mala mama" Celine Sciamma ili "Socijalna higijena" Denisa Cotea. Ali, fantastika i magija mogu biti način da se prikaže srž svakodnevne stvarnosti tako što ćemo stvarnost proširiti i napraviti začudnom, kao što je npr. slučaj s "Memorijom" Weerasethakula, "Elegijom lovora" Dušana Kasalice s Franom Lasićem u glavnoj ulozi ili "Kolom sreće i fantazije" Hamaguchija.

Kako fantazija i bajka stoje s ljudskopravaškim temama? Mogu li ljudska prava jednog dana biti kao iz bajke ili je to samo puka fantazija?

- Krilatica našeg festivala je "kino na drugi pogled", tj. zahtjev da pronađemo ili stvorimo vrijeme da se ponovno, po drugi put, osvrnemo na stvari oko nas... svejedno radilo se o filmovima ili o društvenoj realnosti. Ne moram posebno isticati kako je u ovo naše doba već taj, naoko skromni, zahtjev da se "izventaju" kratki momenti slobodnog i sabranog vremena "fantažija" ili skoro utopija. I kad kažemo da HRFF promovira kulturu ljudskih prava, možda je - ma kako god to zvučalo neobično - prvi korak da se izborimo za pravo na predah.

Ipak, u programu imate i dokumentarce, dakle realizam, uključujući "Pejzaže otpora" Marte Popivode o jednoj od prvih partizanki u Jugoslaviji i "Babin Jar. Kontekst" Sergeja Loznice o masakru više od 33.000 Židova u Ukrajini pod nacističkom okupacijom 1941. godine...

- Već spomenuti "drugi pogled" može značiti i "pogled unatrag (u prošlost" eda bi se kvazi-arheološkom metodom dokučilo zašto su se stvari dogodile tako kako jesu, dok su neki putevi ostali zapriječeni. U posljednje vrijeme ta metoda je dobila na važnosti, posebno u romanima Annie Ernaux ili u "Povratku u Reims" Didiera Eribona koje je hrvatskoj publici predstavio su-organizator Human Rightsa, zagrebačka MaMa. Pojam realizma se tu proširuje i postaje tzv. autofikcija, kao umjetnički žanr koji na inovativan način progovora o odnosu osobnog i kolektivnog. To je baka partizanka u "Pejsažima otpora"; to su likovi u "Rampartu" Marka Grbe Singha i kod Pavlovića u "Potrazi za konjima"; ili "Gospodin Landsbergis" u četverosatnom dokumentarcu Sergeja Loznice o raspadu Sovjetskog saveza i borbi za nezavisnost baltičkih zemalja.

Vraćate izvrsni film "Nikad rijetko ponekad uvijek" kako biste ga prikazali u kinu s obzirom da je bio na prošlogodišnjem "online" izdanju festivala, a odmak od godinu dana išao je u korist njegovoj temi pobačaja?

- U trenutku dok razgovaramo, Vrhovni sud u Sjedinjenim državama razmatra prijedlog koji bi "de facto" onemogućio legalan prekid trudnoće u dobrom dijelu Amerike. Što se događa u Poljskoj, dobro je znano. I ako iz hrvatskog iskustva znamo da je atak na prava queer-populacije okidač procesa društvene regresije, napad na ženska prava je zasigurno dominantan način ugnjetavanja. Sveprisutan, tako da se čini da je vječan i da ga se neće nikad dokinuti. Film Elize Hittman dobar je podsjetnik na sve to, i zadovoljni smo da jedan od najvažnijih filmova iz 2020. konačno možemo prebaciti na veliko platno.

Kako komentirate ljudska prava unatrag godinu dana, obilježenih brojnim prosvjedima, od Hrvatske do ostatka svijeta?

- S jedne strane, planetarna izmoždenost, paraliza i očaj zbog stanja koje nikako da mine. Najneobičnije i nezamislive alijanse prosvjednika na ulicama i društvenim mrežama. S druge strane, novi politički akteri, proizašli iz dugotrajnih borbi društvenih pokreta, koji dolaze na vlast s očekivanjem da konačno pokrenu stvari. "Balun" je još na terenu, ishod je teško predvidjeti...

Koliko situacija s koronom remeti ljudska prava?

- Kriza zbog korone kao da je samo katalizator već postojećeg stanja u društvu, "pojačivač" patologija. Sve ono što je loše, u suštinski zapuštenom i siromašnom društvu kao što je ovo naše hrvatsko, sada "bolje" i brže dolazi do izražaja, a resursi boljitka nedostaju. U tome smislu i kao nagovještaj globalnih društvenih turbulencija, koje će nastupiti zbog nužnosti suočavanja s klimatskim promjenama i ekonomskom nejednakosti, korona nije trivijalan simptom. I ona nagriza temeljne vrijednosti iz kojih (ljudska) prava crpe svoju valjanost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. svibanj 2022 19:33