Ideja za novi film oskarovca Danisa Tanovića "Deset u pola", o natjecanju čiji su sarajevski ćevapi bolji, nastala je u Dalmaciji. Stoga ima još većeg smisla da je Tanović gost ovogodišnjeg 9. međunarodnog festivala "Taste the Mediterranean", kao i to da smo se s njim našli za intervju kod "Kantuna Pauline" da bismo na kraju sjeli u "Dujkin dvor". "Deset u pola" je film o hrani, a i "Dujkin dvor" je bliže Mejama, gdje je Tanović služio vojsku i zaljubio se u Split.
- Često svojim Dalmatincima, kad idem na more, donesem ćevape. Oni se jako obraduju sarajevskim ćevapima. Ja sam, naravno, donio nekih stotinjak ćevapa i zapalili smo roštilj. Tu se našla i jedna Sarajka koju nisam poznavao. Kaže ona: "Koji su to ćevapi"?, a ja: "Od Hodžića". Ona će na to: "Jao, pa gdje ćeš te ćevape?". Odgovorim: "Ti su najbolji", a ona: "Nisu, nemaš pojma". Počnemo se mi tako ozbiljno svađati, a naši Dalmatinci nam kažu: "Vi niste normalni, nama je to sve isto". Ja kažem: "Vi nemate pojma".
Scenarist Nikola Kuprešanin i glumica Anja Matković su bili na toj večeri i rekli mi da trebam o tome napraviti film. Onda je iz te neke priče gdje su najbolji ćevapi nastala priča o sarajevskom prijateljstvu, što je meni vječita tema jer uvijek me dira velikodušnost tih starih Sarajlija. Ta priča kad prijatelj pomogne prijatelju, a ovaj to ne zna, i on mu to možda nikada ne kaže. Jedno lijepo, staro Sarajevo...
Je li se to staro Sarajevo polako gubi i nestaje?
- Nije da se gubi, nego se potenciraju neke druge priče. Drugi dio priče je da si u Sarajevu nekada imao ulice u kojima su iste zanatlije pravile iste stvari. Pa si imao Sagrđije, Kovače, Kujundžiluk, Sarače, i tako dalje da sad ne nabrajam. Zlatari u jednoj, sajdžije u drugoj, kazani u trećoj.
Stari je običaj kod trgovaca u Sarajevu da se kafa ujutro pije nakon što si prodao prvu stvar. Ako prodaješ kazane, ako si prodao kazan, tek onda ideš na kafu.
A pošto je bilo nekih koji su uspješniji nego drugi, onda bi ovaj koji je prodao prvi kazan sljedeću mušteriju poslao kod svog komšije da bi mogli popit zajedno kafu jer dok ovaj drugi ne proda, nema kafe. I onda je iz te neke priče nastala cijela ta premisa filma koji smo napravili.
Koliko je ovo film i o samom Sarajevu?
- To je uvijek teško reći. Ti si iz Splita, ja imam neki svoj Split, ti imaš svoj. Evo, ja sam tebe sad doveo u restoran kod Jelene ("Dujkin dvor"; op.a.") za koji si možda znao, ali nisi nikad došao.
Znači, ovo je moj Split. Moj Split su i Meje jer sam tamo služio vojni rok. Tvoj Split je nešto drugo. Tako da je teško reći što je Sarajevo, što je Split. Svi mi živimo u nekim malim balonima u kojima imamo par prijatelja ako si sretan čovjek. Koliko je to Sarajevo zaista Sarajevo, ne znam, ali je moje Sarajevo.
Ali, znaš, nakon premijere su ljudi došli i rekli, kako si divno opisao Sarajevo koje mi volimo. Iako živimo u tim svojim malim balonima, postoji nešto što nam je zajedničko.
Ovo je jedan od prvih regionalnih filmova koji su snimljeni za vrijeme korone. Kakvo je bilo to iskustvo?
- Ovo je niskobudžetni film koji smo mi počeli pisati u vrijeme korone i nekako je svijet tada izgledao jako siv i loš i mi smo htjeli napraviti nešto što će biti potpuno suprotno tome.
Mi u Sarajevu se volimo smijati na račun stvari koje nas more. Imamo taj neki način da procesuiramo stvari, ali uopće nismo znali hoćemo li snimiti film. Mjesec dana prije snimanja filma u Sarajevu je bilo 850 zaraženih ljudi dnevno. Ljudi su umirali, baš je bilo teško. Uopće nismo znali hoćemo li početi snimati da bi sedam ili osam dana prije početka snimanja filma najednom brojevi pali na 10 zaraženih i sve se promijenilo.
Ja sam svima u ekipi rekao: "Nosite maske i držite distancu". Čak sam glumcima rekao: "Tko god od vas želi u kadru nositi masku, može". Jer, lijepo je raditi to što radimo, ali da netko nastrada ili umre za vrijeme snimanja filma, to ne bih podnio.
Na kraju je ipak sve ispalo u redu i film ste snimili u kratkom roku?
- Snimili smo film i nitko se nije zarazio. U kratkom roku, tri tjedna je zaista kratko, ali nekako, svi su htjeli raditi i onda smo završili postprodukciju za manje od dva mjeseca, što je vjerojatno neki rekord jer kad se baviš mojim poslom, znaš da je šest mjeseci neki minimum.
Ali, svi su htjeli da film bude završen za početak Sarajevo Film Festivala. Bili smo u Ljubljani, završavali miks i dan prije otvaranja festivala donijeli gotov film u Sarajevo.
Znači, postojala je potreba da se ponudi nešto opuštajuće u odnosu na teška vremena?
- Da. Bilo je tako lijepo gledati tu premijeru filma u otvorenom kinu "Obala", gdje je sjedilo 2500 ljudi, vidjeti da se ljudi smiju, da im, kako biste vi rekli, film paše. To je najveća nagrada koju možeš dobiti kad se baviš filmom, da ljudi prepoznaju to što su htio napraviti i da uživaju u tome.
Da je film bio prošle godine, bio bi prikazan online. Koliko vam je značilo da je premijera uživo?
- Stvarno nije isto gledati film sam kod kuće i gledati ga u dvorani. Kad sjedim u kinu i ugase se svjetla, nekako počne magija, ali ona nije samo tvoja, dijeli se. Kad gledaš, recimo, ovu komediju koja ima puno lokalizama, neke stvari ćeš propustiti ako gledaš film sam, kod kuće.
Poslije projekcije su mi neki stranci prilazili i rekli: "Smijali smo se jer bismo čuli da su se drugi ljudi počeli smijati i onda bismo shvatili neke stvari koje možda inače ne bismo". A gledati film sa 2000 ljudi, to je poseban osjećaj. Uz sve to, "Obala" je meni najdraže kino na svijetu.
S obzirom na to da ste radili i strane produkcije, koliko je ovaj film došao kao neko opuštanje? Koliko je manji presing i stres na domaćem terenu?
- Jako je teško raditi na jeziku koji nije tvoj. Ja sam deset godina živio u Francuskoj i govorim francuski, ali sam svejedno stranac. Mislim da sam najtočniji kad sam u svom jeziku, kad sam na svom terenu. Ivo Andrić je rekao "jezik je zvučna domovina" i to ima smisla.
Kad čuješ glumca da kaže rečenicu na svom jeziku pa pogrešno zvuči, odmah osjetiš da je nešto pogrešno. Ja govorim i francuski, ali svejedno, kad si se ti rodio u tom jeziku, kad je to tvoja kultura i kad si dio te kulture, puno je lakše uhvatiti nešto što je pogrešno nego kad si stranac.
Film stiže u hrvatska kina krajem studenoga. Kako bi Splićani mogli doživjeti film?
- To je sličan mentalitet, Dalmatinci i Bosanci. Ja uvijek kažem da Hrvati i Bosanci imaju isti smisao za humor: Hrvati se smiju na račun Bosanaca, Bosanci se smiju na račun Bosanaca.
U Splitu smo, za koji vas vežu mnoge uspomene, i vojni rok. Prisjetite se malo tih trenutaka...
- Ljudi kad odlaze iz vojske se raduju, a ja sam bio tužan jer mi je u Splitu bilo lijepo. Imao sam curu, mali motorin, i stekao sam ovdje prijatelje koji su mi prijatelji i dandanas.
Tonči Barišić koji je tad živio u Splitu, sad živi u Zagrebu, često se čujemo i podružimo. Mi se zezamo da je Split Sarajevo na moru.
Možete li usporediti Split iz tog vremena i Split danas, na primjer?
- Ne znam, ne provodim ti ja toliko puno vremena u Splitu, ali evo "Dujkin dvor" preporučujem.
Ove godine je 20. godišnjica "Ničije zemlje". Kako gledate na film i Oscara kad se osvrnete iza sebe?
- Dvadeseta već? Znaš kako je, "Ničija zemlja" je neko ludilo kojeg ja nisam bio svjestan nego tek godinama kasnije. Mi smo svakog tjedna dobivali nagrade za taj film, a kad ti je to prvi film onda ne razumiješ u potpunosti što se događa jer nemaš ništa drugo za usporedbu.
Nisam ja napravio sedam filmova prije, pa da znam kako to inače ide. Moje prvo iskustvo je bilo najnevjerojatnije iskustvo na svijetu. Tek godinama kasnije shvatiš kakvo je ludilo to što ti se dogodilo. Ima redatelja koje ja obožavam, volim, cijenim, mislim da su genijalci, nikad nisu dobili ni pet nagrada...
... kamoli Oscara...
- Znaš kako je, jedan Robert Altman nikad nije dobio Oscara. Čovjek nikad nije dobio Oscara, a zaslužio ih je deset. Nekad se neke stvari dogode, i lijepo je i što da ti kažem.
Ove godine je "Quo Vadis, Aida?" došao blizu Oscaru, ali nije potvrdio nominaciju. Može li se dogoditi u dogledno vrijeme da neki regionalni film osvoji Oscara a ne "samo" nominaciju? Je li na to ukazuju dvije nominacije dvije godine za redom, za "Aidu" i "Medenu zemlju"?
- Ja mislim da može, ali to je pitanje trenutka i samog filma. Te godine kad sam ja dobio Oscara, bio je argentinski film koji se zvao "Son of the Bride".
Kad sam pogledao taj argentinski film rekao sam tom redatelju: "ako ti dobiješ Oscara bit će mi drago jer za mene je ovo genijalan film". I taj čovjek je osam godina poslije dobio Oscara za "Tajnu u njihovim očima". Dogode se razne stvari. "Ničija zemlja" je izišla nakon 11. rujna 2001. i tada je Amerika otišla u nekom drugom pravcu.
Da nije, možda bi "Amelie" dobila, tko zna. U tom trenutku je bilo jako lijepo, i ja sam to jako cijenio. Jasmili sam rekao da nažalost nema puno šanse, jer je Thomas Vinterberg napravio "Festen" i "Lov". Ovo mu je treći film s kojim dolazi u Hollywood. Mads Mikkelsen je čovjek koji u Hollywoodu glumi...
Ljudi glasaju po defaultu. Oni nisu gledali sve filmove, vide neko ime koje znaju i glasaju jer im je to poznato. Da su svi pogledali sve filmove, mislim da bi Jasmila imala šanse. Ona je dobra redateljica, opet će napraviti neki dobar film pa će vjerojatno opet dobiti nominaciju a budući da je sad znaju, možda dobije i Oscara.
Kako nakon 20 godina gledate na regionalnu kinematografiju, s naglaskom na hrvatsku?
- Naravno da pratim. Evo, sad ste dobili Zlatnu kameru u Cannesu, što je sjajno. Mlada redateljica "Murine" Antoneta je pametna žena, znam je već dugo godina.
Na njoj se odmah osjetilo da ima to nešto. Čak joj je i onaj kratki film bio jako zanimljiv. Događaju se lijepe stvari. Dobri ste, ali očekujem i puno više. Kad pogledaš, recimo, što Srbija radi, koliko ulaže... Pitam se zašto vi ne ulažete tri puta više.
I nemamo kinohitove, za razliku od njih ("Nečista krv", "Toma")...
- Imate vi jako dobrih redatelja i dobrih glumaca i producenata i jedno vrijeme vam je baš super išlo. Ali imam osjećaj da puno manje novca u zadnje vrijeme dolazi za kulturu i za film. Jako je važno da sve države u Europi održavaju taj standard. Hrvatska ima lijepe priče.
Imali ste vi zadnjih deset, pa i dvadeset godina lijepih filmova. Meni je sve počelo s filmom "Ta divna splitska noć". To mi je bio prvi hrvatski film koji mi se jako dopao i onda su se zaredali neki drugi dobri filmovi. Imate vi dobrih filmova, svake godine bar jedan iznad prosjeka.
Međutim, u umjetnost treba ulagati jer će ta dobra energija zamrijeti ako je ne budete podržali. "Toma" je super i neka ga, ali je meni puno važnija "Murina". No, "Neka cvjeta tisuće cvjetova", što bi rekao drug Mao Tse Tung.