Iako splitski Most pruža smještaj beskućnika, ima ih i na ulici: ‘Bivša zgrada Dalmacijavina im je pružala utočište...‘

U Hrvatskoj oko 2 tisuće ljudi živi i spava na klupama, u parkovima ili napuštenim objektima. Još najmanje toliko njih nakon izlaska s liječenja i iz zatvora završi na ulici. Prihvatilišta, prenoćišta i stambene zajednice u cijeloj Hrvatskoj uvijek su dupkom puni i mogu primiti do 480 ljudi.

Robert Marić svoj mali topli kutak našao je u Splitu, donosi HRT. U ‘MoStovoj‘ kuhinji glavni je ekonom. Na vrata prihvatilišta Udruge MoSt došao je bez ičega iz rodne Banja Luke prije deset godina. Obiteljski problemi potjerali su ga na ulicu.

- Nisam mislio da ću ovako završiti. Možda tu ima i moje krivice, ne možeš kriviti samo druge. Nadam se da ću se osamostaliti. Neću cijeli život biti ovdje. Maštam o drvenoj kućici. Imao sam jednu takvu kad sam radio u Istri. Puštala je kišu, ali je bila moja, kaže Robert.

- Siromaštvo je uvijek u pozadini, ali svako od njih nosi svoju priču. Nasilje, obitelj, ovisnost, ovrhe. Ima svega u zadnje vrijeme. I teški psihički problemi i ne postoji za to riješenje. Imamo svega, dodaje voditelj Centra za beskućnike Udruge MoSt Mladen Božanić.

Mladen Božanić

Nikola Vilic/Cropix

U prihvatilištu je 30 muškarca i 5 žena. Svi su kreveti uvijek popunjeni. Božanić naglašava kako svakog korisnika nastoje motivirati da pronađu posao i odu, ali kod njih postoji strah jer su u prihvatilištu našli svoju sigurnu luku. Svaki im je korak teško napraviti, dodaje.

Na splitskim ulicama, parkovima i raznim napuštenim objektima trenutačno spava oko 20 ljudi.

- Zgrada Dalmacijavina je godinama pružala utočište za desetine ljudi. Bilo je onih koji izađu uz zatvora pa se skrivaju zbog srama. To je samo jedan od prostora u centru grada gdje oni izađu i mogu ‘užicati‘ nešto novaca, kaže predsjednik Udruge MoSt Split Drago Lelas za HRT.

Prihvatilište  Mosta

Vojko Bašić/Cropix

Oni koji žive na ulici, najčešće odbijaju bilo kakvu pomoć. Lelas naglašava kako puno ljudi dolazi zimi iz Zagreba, Osijeka pa čak i iz BiH, jer im je u Splitu toplije i lakše prežive.

- Teško je gledati kad odbijaju pomoć. To je najgori dio našeg posla. Mi smo tu za njih već 25 godina, ali oni ne žele poslušati. Vidite da ima mentalne poteškoće, a nemate načina doprijeti do njih, dodaje Lelas.

I baš zato nikad ne odustaju od njih, posebice u zimskim večerima - vreće za spavanje i tople deke - jedini su dar koji prihvaćaju.