Imitacije "Noći vještica" namnožile su se od 1978. nadalje, nakon što je film preuzeo štafetu od "Teksaškog masakra motornom pilom" i "Crnog Božića", definiravši "slasher" kao novi podžanr horora s maskiranim ubojicom i posljednjom (preživjelom) djevojkom, kraljicom vriska.
Do 1980. je snimljen "Petak 13.", Jamie Lee Curtis je iste godine i sama glumila u "halloweenovskom" tipu "slashera" kao što su "Terror Train" i "Prom Night". Bilo je, tako, pitanje dana kad će "Halloween" dobiti nastavak kad ga je već 1981. dobio "Friday The 13th". I pola godine nakon drugog dijela "Petka 13." u kina je stigla i "Noć vještica II" ("Halloween II", 1981.). Carpenter je ostavio prostor za nastavak priče zahvaljujući otvorenom kraju.
Dr. Loomis (Donald Pleasence) višestruko je napucao njegovog pacijenta pobjeglog iz umobolnice Michaela Myersa i potvrdio Laurie Strode da je on "baba roga". Nastrijeljeni Michael je pao s balkona na tratinu, ali i nestao odatle do trenutka kad je doktor pogledao dolje da se uvjeri je li mrtav, odnosno još je na slobodi.
"Noć vještica II" je uspostavila nasljedstvo budućeg serijala i Curtis kao njegov neizostavni dio, zvijezdu horora i najveću kraljicu vrisku. U "Friday The 13 Part II" nije bilo glumice iz prethodnika, a zvijezda prve "Strave u Ulici brijestova" Heather Langenkamp pojavila se opet samo u trećem i sedmom dijelu.
Povratak Jamie Lee u "Halloweenu II" sugerirao je da je njezina heroina Laurie jednako važna kao maskirani ubojica s kuhinjskim nožem Myers i glumila je u još pet filmova iz serijala, uključujući novu "Noć vještica" te njezine nastavke podnaslovljene "Kills" i "Ends". Laurie je toliko važna da ju je u "Halloweenu II" koscenarist i koproducent Carpenter pretvorio u Michaelovu sestru, nadodavši pozadinsku priču o njezinom posvajanju, kako bi dobila odgovor na pitanje "Zašto ja?".
Korijene obiteljskog stabla s razlogom su posjekli noviji filmovi budući da je Myers u "Noći vještica II" ispao "običan" manijak s obiteljskim problemima (ubio je jednu sestru kao šestogodišnjak, sad želi i drugu) umjesto neobjašnjivo "boogeymansko" stvorenje koje se ne da zaustaviti i nije "čak ni izdaleka ljudsko", kako je Michaela titulirao dr. Loomis.
"Napucao sam ga šest puta! Pogodio sam ga u srce, ali on nije ljudsko biće", govori Loomis u uvodu "Halloweena II" u vezi Myersa koji je ubojit i nezaustavljiv poput morskog psa iz "Ralja" ili Terminatora. "Noć vještica II" u tom smislu skače sebi u usta, ali po pitanju svega drugoga ovo je, baš kao "Jaws 2", više nego solidan nastavak i vjeran prethodniku, premija u odnosu na većinu ostalih "sequela".
Nakon kratkog podsjetnika na završna zbivanja prvog filma, priča nastavlja točno gdje je on stao, u stilu "Rockyja II" spram "Rockyja I". Laurie je odvezena u bolnicu, a Loomis traga za Michaelom. Film uvlači gledatelja u zbivanja otvarajući se pogledom iz Myersove perspektive u neprekinutom subjektivnom kadru od par minuta, slično izvornom "Halloweenu", što je tehnika kojom se, referirajući se baš na "slashere", okoristio i veliki Brian De Palma u uvodnoj sekvenciji "Pucanj nije brisan".
Novi režiser Rick Rosenthal fino oponaša Carpenterov "subjektivni" izričaj i vraća mu se još nekoliko puta, tipa kad Michael uzme nož iz jedne kuće i njime ubije neku nesretnicu u drugoj. Rosenthal je imao tu sreću da je za snimatelja opet angažiran Carpenterov kućni direktor fotografije Dean Cundey ("Magla", "Bijeg iz New Yorka", "Velika gužva u Kineskoj četvrti").
Netko bi praktički mogao reći da je i "Noć vještica II" režirao Carpenter, što je Rosenthalu kompliment. Odaje ga znatno veća količina ubojstava, krvi i golotinje, na čemu je navodno inzistirao sam Carpenter kako bi se "Halloween II" mogao nositi s konkurentima na box-officeu i nadmašiti ih, koja je ništa za pojmove novijih filmova serijala.
S obzirom da je radnja većinski smještena u bolnici, Myers operira i skalpelom i injekcijama, a jednu će razgolićenu medicinsku sestru ubiti utapanjem u kadi za fizikalnu terapiju napunjenoj vrućom vodom. Neke scene umorstava kojima prethode "lažni alarmi" prilično su klišeizirane, iako su tada to bili klišeji u nastajanju.
No, Rosenthal izvrće očekivanja kad se jedan lik poklizne na krv i ostane ležati bez svijesti u lokvi crvene boje, a udarac u glavu je ostavio posljedice na njemu toliko da se opet onesvijestio u odsudnom trenutku kad je mogao pomoći Laurie. Rosenthalova režijska taktika je uglavnom "carpenterovska".
Michael izranja iz tame s jezivom bijelom maskom i većinski boravi u drugom planu kadra, tek povremeno dolazeći u prvi, proganja Laurie i ostale žrtve hodajući s noge na nogu i vraća se opet i iznova nezaustavljiv kakav jest. "Zašto odbija umrijeti?", pita se Laurie pred kraj filma. Pitanje je iz današnje perspektive krajnje retoričko.