Svečanost dodjele Oscara 1976. mogla se podičiti s pet velikih filmova u glavnoj kategoriji, počevši od "Nashvillea" (1975.). Dakle, "Nashville", "Let iznad kukavičjeg gnijezda", "Pasje popodne", "Ralje" i "Barry Lyndon". Filmčina do filmčine. Bila je to jedna od najjačih oskarovskih godina u povijesti kinematografije.
Pobijedio je "One Flew Over The Cuckoo‘s Nest" i na koncu dominirao dodjelom. Međutim, svaki od preostala četiri filma također je mogao ponijeti zlatni kipić i nitko ne bi smio uložiti neki prigovor. Spletom nesretnih okolnosti, redatelji "Nashvillea", "Dog Day Afternoon" i "Barryja Lyndona" (Robert Altman, Sidney Lumet, Stanley Kubrick) nisu nikad poslije trijumfirali u kategoriji najboljeg filma ili režije, za razliku od Miloša Formana i Stevena Spielberga.
No, Altman je barem (za života) dobio počasnog Oscara kao nadoknadu za impresivan opus ("M*A*S*H", "Kockar i bludnica", "Privatni detektiv", "Igrač", "Kratki rezovi", "Gosford Park") u kojem "Nashville" ima najistaknutije mjesto.
To nije samo ponajbolji Altmanov film, već i jedan od najboljih filmova "novohollywoodskih" sedamdesetih, pa i svih vremena. Takav dojam "Nashville" ostavlja na svako novo gledanje, kao u "Kinoteci" u svibnju 2021. i sad pred projekciju u Ljetnom kinu "Bačvice". Potpisnik ovih redaka kaje se što ga nije stavio na "top-ten" listu najboljih filmova svih vremena za časopis "Sight and Sound". Nije slučajno "Nashville" spomenut dvaput u prigodnom govoru prije uručenja počasnog zlatnog kipića Altmanu u ožujku 2006. godine, osam mjeseci prije njegove smrti.
Govor su održale Meryl Streep i Lily Tomlin, glumice iz Altmanova posljednjeg filma "A Prairie Home Companion" (potonja je glumila i u "Nashvilleu"). Streep i Tomlin prilično su dobro opisale redatelja kao čovjeka koji nije igrao po pravilima i držao se scenarija, niti je tražio od glumaca da rade isto, vrednujući spontanost u izvedbi. Zaključak je bio da je život mnogo stvari odjednom u Altmanovim filmovima.
Sve to je vidljivo u "Nashvilleu", od razbijanja filmskih pravila, do toga da je "život mnogo stvari odjednom". Altman se u "Nashvilleu" ne pridržava nekog određenog žanra, tj. fiksnog narativa i zapleta: ovo je istovremeno glazbeni i politički film, društvena satira i doku-drama, a zapleta nema.
Odnosno Altman prati galeriju živopisnih likova (pjevači, glazbenici, novinari, lokalci, stranci, političari...) tijekom par dana kada se Nashville, centar američke country glazbe, paralelno priprema za glazbeni festival i izbornu kampanju. Glazba i politika isprepletene su kao dvije strane showbiza: John Triplette (Michael Murphy), menadžer iz tabora lokalnog političkog kandidata, želi da country legenda Barbara Jean (Ronee Blakley, nominirana za Oscara) nastupi na mitingu njihove stranke.
Osim Barbare Jean, povratnice na scenu nakon zadobivenih opeklina, od likova upoznajemo i njezinu rivalku Connie White (Karen Black), country veterana Havena Hamiltona (Henry Gibson) i mladog glazbenika i nepopravljivog ženskara Toma Franka (Keith Carradine) koji će ostvariti kratku romansu s Linneom Reese (Lily Tomlin), majkom dvoje gluhe djece i suprugom odvjetnika Delberta (Ned Beatty), angažiranog u izbornoj kampanji.
Imamo i konobaricu Sueleen Gay (Gwen Welles), spremnu razgolititi se u baru kad joj Triplette i Delbert obećaju da će pjevati s Barbarom na mitingu, još jednu "wannabe" pjevačicu Albuquerque (Barbara Harris) kojoj će sreća biti naklonjenija, te novinarku BBC-ja Opal (Geraldine Chaplin), opsjednutu celebrityjima poput Elliota Goulda u "cameo" ulozi.
Tu su i stranac na motociklu (Jeff Goldblum), vijetnamski veteran i Barbarin fan Glen Kelly (Scott Glenn) te mlada "groupie" djevojka L.A. Joan (Shelley Duvall) u posjetu ujni, inače nećakinja čovjeka kod kojeg je odsjeo usamljenik s violinskim kuferom Kenny Frasier (David Hayward).
Zajedno s isprepletanjem glazbe i politike isprepleću se i likovi, njih čak 20-ak podjednako važnih jer nema glavnih i sporednih uloga, kamoli zvijezda, unatoč poznatim imenima u ekipi. Isprepliću se i njihovi žuboreći dijalozi jer je "život mnogo stvari odjednom". Preklapajući dijalog, tzv. "overlapping dialogue", postao je Altmanov zaštitni znak uz "kratke rezove" likova i svakodnevnih situacija koji život znače i tvore veći mozaik "Nashvillea". Mnogi su se nadahnuli njegovim mozaičnim "short cuts"/"overlapping" stilom, od Paula Thomasa Andersona ("Kralj pornića", "Magnolija") do Sonje Tarokić ("Zbornica").
Dobar dio likova srest će se na autocesti koja spaja njihove sudbine, a gotovo svi se nalaze na mitingu na kraju filma. Svaki od tih likova ima život izvan ruba ili u podlozi dinamičnog kadra, a nešto od njega proživjet će i u središtu vidnog polja Altmanove kamere. Redatelj prenosi njihove svakodnevne živote i to prenošenje djeluje dokumentaristički zbog njegova spontanog pristupa glumcima i situacijama. "Nashville" odiše životom i diše sam život koji povezuje likove nevidljivim koncima tako da oni ne znaju da su već povezani na ovaj ili onaj način ili će to tek biti do odjavne špice.
Likovi tvore mikrokozmos filma i američkog društva sedamdesetih, panoramsku sliku cijele (de)mitologizirane Amerike u Altmanovoj vremenskoj kapsuli jednog vremena i prostora s inteligentnim političkim opservacijama. "Politika je kad platiš auto više nego što je Kolumba koštao put u Ameriku", čujemo pri početku filma, kao i pitanje upućeno američkom vojniku "Jesi li koga ubio danas?".
Novinarka BBC-ja, koja radi dokumentarac o Nashvilleu, pita se "koliko bijele i crne djece imaju žute noćne more?", a lady Pearl (Barbara Baxley) spominje Kennedyje. Film se odvija sredinom sedamdesetih i smaknuće JFK-a, Vijetnam i Watergate nadvijaju se nad Nashvilleom, naročito u "melting pot" završnici glazbe i politike s atentatom na muzičara, ne političara.
"Ovo nije Dallas, ovo je Nashville. Ne mogu nam to raditi ovdje u Nashvilleu", obraća se Haven uzdrmanoj publici na mitingu, a mikrofon neočekivano preuzima Albuquerque i zapjeva ironično naslovljenu stvar "It Don‘t Worry Me" u sceni pomiješanih emocija dok Altman oslikava viziju Amerike koja je nepovratno izgubila nevinost kao mjesto gdje "i glazbenike ubijaju, zar ne?". Pet godina nakon "Nashvillea" život je oponašao Altmanov film kad je izvršen atentat na Johna Lennona.