StoryEditor
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘Pasje popodne‘: Svaki pas nema svoj dan

3. siječnja 2021. - 15:50

"Attica, Attica, Attica, sjetite se Attice", uzviknuo je Al Pacino prije 45 godina i odveo "Pasje popodne" (1975.) u legendu. Nezaboravna scena svodi čitav "Dog Day Afternoon" Sidneyja Lumeta, vjerojatno najsavršeniju presliku američke kinematografije i Amerike sedamdesetih uz Scorseseova "Taxi Drivera".

Gdje je Robert De Niro, tu je i Al Pacino, obojica na vrhuncu metodske glume ("Kum I&II") u nadopunjujućim remek-djelima o Americi i New Yorku, gotovo ravnopravnom liku njihovim osebujnim karakterima, vijetnamskim veteranima i izopćenicima kojima je društvo okrenulo leđa.

FILM: Dog Day Afternoon; drama; SAD, 1975. REŽIJA: Sidney Lumet ULOGE: Al Pacino, John Cazale OCJENA: *****

"Pasje popodne" je dan "Taksistovoj" noći, kasno popodne njegovu ranom newyorškom jutru. U naponu redateljske snage sedamdesetih ("Serpico", "TV mreža") Lumet je snimio dokument jednog vremena, toliko realističan i prirodan da može proći i kao dokumentarac, a opet filmičan kao istaknuti predstavnik "novog Hollywooda" sedamdesetih sa sjajnim kretnjama i vožnjama kamere unutar banke.

Realizam je uposlen kako bi se što bolje prenijela nevjerojatna istinita priča koju je ispričao sam život. "Gledat ćete istinitu priču", najavljuje natpis u uvodu. Montaža vreve newyorške svakodnevice uz Elton Johnovu pjesmu "Amoreena" posjeduje dokumentaristički "feel" koji se nastavlja osjećati nakon uvodne špice.

Gledatelj na trenutak može zaboraviti da je ovo igrani film, neovisno o tome što je (fenomenalno) režiran i glumljen, s Pacinom u nevjerojatnom glumačkom zamahu kakav je rijetko tko postigao ("The Godfather", "Serpico", "The Godfather Part II", "Dog Day Afternoon").

Lumet nije koristio glazbu nekog filmskog skladatelja i umjetno osvjetljenje, a prihvaćao je glumačke improvizacije Pacina i Johna Cazalea, dopuštajući im da se u potpunosti stope s likovima pljačkaša banke, prigušeno impulzivnog Sonnyja i "quiet type" Sala.

Režija i gluma se pretapala sa stvarnošću. Pljačka banke je bila ogledni životni primjer "heist gone wrong" kakav je poslužio kao inspiracija za mnoge crnohumorne krimiće/trilere i drame, počevši od "Pasjeg popodneva" kao međaša tog tipa ostvarenja pa sve do također Lumetova "Dok vrag ne sazna da si mrtav".

John Wojtowicz i Salvatore Naturale (u filmu, dakle, Sonny i Sal) upali su 22. kolovoza 1972. u banku u Brooklynu i stvari su krenule naopako apsurdistički od samoga starta. Treći pljačkaš ih je ubrzo napustio, u banci je u to doba dana ostalo malo novca i njihova brzinska "in&out" pljačka protegnula se na 14 sati kad su se ispred banke stvorili policija i mediji.

Kao što je pljačka banke bila izvedena hirovito, bez preciznog plana, na "ho-ruk", a daljni tijek eskalirajuće situacije umnogome improviziran kako se ista neplanirano razvijala, tako je dijelom i "Dog Day Afternoon" režiran/glumljen "u hodu", s dobrodošlim improvizacijama na licu mjesta, u danom trenutku.

Likovi su mijenjali raspoloženje iz minute u minutu, poput Sonnyja koji načas izgleda kao da zna i ne zna što (da) radi dok "hendla" taoce unutar banke i policajce izvan nje, stoga i film mijenja tonove i žanrovske registre, od apsurdnog (pod)smijeha do melodramskih suza.

Pacinov povik "Attica!" bio je improviziran kao referencija na zloglasnu talačku krizu iz 1971. u istoimenu zatvoru, koja je završila policijskim masakrom nevinih i krivih zatvorenika nakon pobune. I Cazale je improvizirao odabir Wyominga za lokaciju koju bi njegov Sal volio posjetiti. "Govorim što osjećam", kaže Sonny, a riječ preuzima Pacino.

Takav pristup je pridonio (i još pridonosi) spontanosti, nepredvidljivosti, životnosti i ljudskosti filma o pljački banke osuđenoj na propast od samoga početka. U likovima redatelj i glumci prepoznaju apsurdnu komediju i emotivnu tragediju iz svakodnevnog života dok se talačka (melo)drama nalazi na nišanu trilera.

"Koja jebena komedija", prokomentira Sonny. Apsurd je suptilno zaveden u film kao u urnebesnoj sceni kad Sonny nespretno izvadi pušku i zaprijeti zaposlenicima banke, muž zaposlenice-taokinje se, još urnebesnije, zanima kad će pljačkaši biti gotovi s pljačkom, ili, najurnebesnije, nakon što Sonnyjev i Salov partner u zločinu, Stevie (Gary Springer), odluči dati petama vjetra u prvim trenucima pljačke.

"Osjećam loše vibre, trebali smo nešto manje opljačkati", nećkao se on i shvatio da "ne može". "On ne može", Sonny u nevjerici dobaci Salu u sceni koja crta trajnu paranoju, nervozu i znoj na njegovu licu. To nije sve: Stevie planira uzeti njihov auto da se odveze doma. "Treba nam auto", zaustavlja ga Sonny. "Kako ću poći kući?" zakmeči Stevie. "Idi podzemnom", predlaže Sonny.

Nevjerojatno, ali istinito i sasvim uvjerljivo jer obični ljudi, ne samo filmski likovi, tako bi doista mogli reagirati u sličnoj situaciji. Naglasak je na "obični ljudi". Naime, Sonny je običan, mali čovjek, građanin niže klase bez posla. Možda je radio baš u nekoj banci s obzirom da poznaje kako sustav funkcionira ili je svakako, na ovaj ili onaj način, bio dio sustava, a sad je odbačen zbog čega se tom sustavu protivi.

On je simbol svakog građanina (ne samo) Amerike od jučer do danas, nezadovoljnog tretmanom sistema koji je protiv tog sistema ustao misleći da ga poznaje iznutra. Sistem uvijek pobjeđuje, ali nakratko je izgledalo kao da ga Sonny može pobijediti, ugristi ruku koja ga je prestala hraniti poput nervoznog (pitbul) terijera.

Kad Sonny ispali "Attica!", potpalit će vatru tenzija još uvijek zapaljujućeg filma u kojem ulica ispred banke postaje "melting pot" američkog društva jučerašnjice i današnjice (politika, televizija, protesti, uključujući i one "pro"/"anti" gay vrste). Sjetimo se, godinu dana prije kinopremijere "Pasjeg popodneva" američki predsjednik Richard Nixon je dao ostavku i nedugo potom okončan je rat u Vijetnamu.

Sve to je reflektirano u "Dog Day Afternoon". Amerikanci su tražili nekoga tko će prodrmati vladajući poredak i zaliječiti njihove psihičke, ako ne fizičke, ožiljke, a Sonny je uletio u pravo vrijeme kao utjelovljenje tada posrnule kontrakulture revolucionarnih šezdesetih.

Podržan od svjetine ispred banke, Sonny postaje TV zvijezda trenutka u filmu koji je posijao tragove medijske/televizijske "celebrity" (ne)kulture, najviše u sceni kad mladi dostavljač pizze (Lionel Pina) skoči od sreće i poviče "I'm a fuckin' star!" nakon što je dostavio hranu za pljačkaše i taoce. Televizije će se Lumet više dotaknuti u filmu "Network", no ovdje je jasno prelomio njezinu "mass-media"/"live coverage" budućnost.

Ukazao je i na apsurdno programiranje, tipa da prijenos pljačke "uživo" biva prekinut s "Looney Tunes" crtićem kad Sonny izgovori prostotu, ali i na proturječnosti gledatelja TV predstave, teatra apsurda, koja bi se danas pratila i komentirala na društvenim mrežama. Neki manijak naziva Sonnyja i predlaže mu da "pobije sve", a rulja ispred banke skandira s njime "Attica!".

Masa ispred banke prepoznala ga je kao svog heroja, borca protiv sustava, ali okrenut će se protiv njega nakon što se dozna da je biseksualac i da se odvažio na pljačku kako bi svome ljubavniku Leonu (Chris Sarandon) platio željenu operaciju promjene spola. Sonny će tada od junaka postati tragičar "donquijoteovskih" razmjera u borbi protiv sistemskih vjetrenjača. Ako svaki pas ima svoj dan, Sonny je imao samo (pasje) popodne.

Najbolji Pacino, najbolji Lumet

"Pasje popodne" je dobilo posvetu u akcijskom trileru "Operacija Swordfish", gdje je lik Johna Travolte rekao da je to "najbolja Pacinova uloga, izuzev one u 'Licu s ožiljkom' i 'Kumu', prvom naravno". Travoltin lik je i režiju nazvao "Lumetovom najboljom".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

06. siječanj 2021 12:09