"One-hit wonder" je izraz kojim mnogi o(t)pisuju Anu Lily Amirpour. Američka redateljica i scenaristica britanskog podrijetla pokazala se kao velika nada s odličnim crno-bijelim prvijencem “A Girl Walks Home At Night” koji je nedugo nakon premijere stekao kultni status. Međutim, njezin drugijenac “The Bad Batch” nije se svidio praktički nikome, a tek nešto bolji prijem uživa Amirpouričin treći film “Mona Lisa i krvavi mjesec” (“Mona Lisa and the Blood Moon”).
”Djevojka se sama vraća kući noću” ostaje nenadmašan uradak u filmografiji Amirpour, ali ni “Loše društvo” i napose “Mona Lisa i krvavi mjesec” nisu za baciti. U sva tri filma Amirpour pokazuje tragove autorstva, od snažnih ženskih likova i feminističkih strujanja, preko njegovanja prepoznatljivog vizualnog stila, do razbijanja žanrovskih okvira.
”A Girl Walks Home At Night” je izvrtao konvencije vampirskog horora, a “The Bad Batch” bio spoj kanibalističke strave i futurističke “Mad Max” distopije. Što je “Mona Lisa and the Blood Moon”?
Neobična vizija kvazi-superherojskog filma u nastajanju ili potencijalni tzv. “origin story” jedne buduće superheroine, uz primjese fantazijske bajke, noirovskog krimi-trilera “caper” podvrste i, naravno, horora kao Amirpouričina najdražeg žanra.
Glavni ženski lik je mlada Koreanka nazvana po slici Leonarda Da Vincija, Mona Lisa Lee, u tumačenju Jeon Jong-seo, zvijezde sjajnog južnokorejskog filma “Izgaranje” Leeja Chang-donga. Zatječemo je u umobolnici u “luđačkoj košulji” i tamo je zaposlenica izlaže okrutnom fizičkom zlostavljanju i poniženju. Nešto se u Mona Lisi u tom trenutku prelomi i ona počne upravljati motorikom tijela zaposlenice umobolnice, nagoneći je (pogledom/umno) da sama sebe višestruko ozlijedi grickalicom za nokte.
Potom Mona Lisa bježi iz umobolnice i tada kreće odiseja korejske djevojke po neonskim ulicama New Orleansa, gdje će sresti živopisne likove poput tamnoputog policajca Harolda (raspoloženi Craig Robinson), otkačenog dilera Fuzza (Ed Skrein u dosad neviđenom izdanju), “trashy” striptizete/samohrane majke Bonnie (odlična Kate Hudson) i njezina sina Charlieja (Evan Whitten).
Bonnie odluči iskoristiti Mona Lisine natprirodne “mind control” supermoći za zaradu, tipa da ova hipnotizira ljude, mahom muškarce, da podignu novac sa bankomata, dok im se za petama nalazi Harold otkako je na teži način otkrio što je sve Koreanka kadra napraviti svojim umom.
Svakim idućim susretom i situacijom Mona Lisa sve više upoznaje svijet i američko društvo, a posebice kad se sprijatelji s Charliejem. “Riba izvan vode” koncept dopadljivo je uposlen s načelno nevinom djevojkom-izopćenicom iz društva i funkcionira kao nekakva diverzija od nasilja od kojeg Amirpour ne preže u filmu koji odbija biti stavljen u neku ladicu.
Žanrovi nisu uvijek prirodno isprepleteni, ali “Mona Lisa i krvavi mjesec” je uglavnom ujednačen(a) u nekonvencionalnoj viziji filmašice i vrline debelo prednjače, od pamtljivih likova, sjajne fotografije Pawela Pogorzelskog (“Nobody”), kućnog snimatelja režisera Arija Astera (“Naslijeđeno zlo”, “Festival straha”), te neonske i ine ugođajnosti New Orleansa.
Amirpour se ne libi i natruha političke subverzije u sceni kad Mona Lisa gleda Donalda Trumpa na CNN-u, i to njegov susret s Kim Jong-unom, čineći da njezin pogled tada bude barem djelomično zagonetan poput osmjeha Mona Lise.